- Piše: Magda Peternek

Ponosna sam na riječ ponos. U njoj stanuju snaga i veličina skromnosti. Kao uspravno jedro ona bi trebalo da plovi našim životima. Kao dostojanstven i temeljan oslonac trebalo bi da nam ukazuje put. A mi bi trebalo da ga slijedimo i da mu uvijek i zauvek budemo zahvalni. Trebalo bi da ga kao svoj obraz cijenimo i da mu na svakom koraku iskazujemo poštovanje. Sve bi to trebalo i moralo tako biti ako se u onome ljudskom ogleda naša suština. Ali, pitanje koje neminovno i neophodno slijedi iza ovoga glasi- da li je to danas tako? Znamo li se, i prije svega hoćemo li (znam da moramo) se u oči pogledati i suočiti sa svim svojim slabostima, koje su osnovni krivac za sve ono što ubija ponos u nama? Nisam sigurna da imam pozitivan i ohrabrujući odgovor na ovo pitanje, prije svega zbog toga što smo ponos i njegovu plemenitost izobličili, tj. uporedili i zamijenili sa arogancijom i egoizmom. Udarili smo ponosu po nosu, nadmenošću i uobraženošću, svojatajući ga ovim negativnostima. Zaboravili smo da je upravo ponos oličenje dobronamjerne jednostavnosti i darežljivosti. Pobrkali smo lončiće, vjerujući da u ponosu leži ono materijalno, a ne duhovno. Pošto se danas sve, bez ustezanja ću naglasiti, baš sve gleda i podvodi pod materijalno, tj. kroz novac i interes, umislili smo, pa se i kunemo u njih kao u „silni ponos’’. Ponosni smo na skupe automobile, na „avione i kamione‘‘ i na sav ostali materijalni svijet. A nemamo pojma koliko je ponos daleko od toga. Zaboravljamo da je sve što je materijalno prolazno i kratkog daha, i da će doći do njegovog kraha. Za razliku od površnosti koja je vođa materijalnog, ponos svu svoju dubinu i snagu nosi u veličini duha i pružanja i davanja ljubavi i poštovanja. Izgubili smo osjećaj za druge, a ponos nas kao takve nikako neće pustiti u svoj dom. Zaboravili smo, neko svjesno, neko nesvjesno (nema opravdanja) na koga i na šta je važno biti ponosan. Prije svega mislim da smo svoj ponos morali usredsrediti i gajiti prema svojoj tradiciji i prema kulturi. Porodica, gdje dostojanstvo igra glavnu ulogu, morala bi biti naša dika i slika ponosa. Lijepo je pripadati njenoj stamenosti i odanosti. Tradicija, koju smo usput nemarno i olako zapostavili i zapustili, trebalo bi da nam bude najveći dragulj i najsvjetliji dijamant, koji ponosno nosimo. Nažalost, mi smo se zadovoljili jeftinom bižuterijom, koju ćemo iskoristiti i lako je zamijeniti drugom, koja kao i svaka bižuterija brzo zarđa. Odbacili smo svoju tradiciju, u kojoj diše ponos kroz vjekove. Zamijenili smo je, ili još gore prodali je budzašto. Došli su neki „novi klinci’’, a mi im dozvolili da u našem dvorištu kolo vode. Kako bismo tek morali biti ponosni na kulturu i na njene korijene! Mi smo, nažalost, ipak izabrali da se dičimo nekulturom, i da srozamo ponos do dna. Udarili su ponosu po nosu, bez trunke stida oni nekulturni i primitivizmom zadojeni. Od ponosa kao stuba istrajnosti i prosvijetljenog duha napravili su stub srama. Zaboravili smo svoje pretke, zaboravili da se okrenemo prošlosti i kažemo: ponosni smo na ognjište, na kuću, na svoju krv, na svoj dom. Odavno ne znamo da kažemo hvala onoj zemlji koja nas je prihvatila i pružila koru hljeba. Odavno ponosno i duboko ne ćutimo nad svojom i tuđom mukom. Odavno smo zaboravili da kažemo izvini, oprosti i da se pokajemo što smo pred ponosom umislili da smo veći i važniji od njega. Nismo, mali smo, mali jer smo se uzdigli i razjogunili, misleći da smo ponosniji od ponosa. Nismo i nećemo nikada biti.
Zato, dragi moji, duboko se zamislite nad sobom, pogledajte dublje. Ponos će biti tu, ako budete cijenili i sebe i druge. Ja sam ponosna što sam takva. I ja i moj bič, jer oni koji ne cijene snagu ponosa su kič.
(Autorka je pjesnikinja)