-Piše: Milan Mišić

Ono što se poslednjih mjeseci, nedjelja i dana događa između Amerike i Kine bilo bi zabavno, da nije opasno, jer u pitanju su dvije sile čiji odnosi već uveliko definišu 21. vijek. Riječ je o njihovom trgovinskom ratu koji se međutim ne tiče samo njih, jer proizvodi mnogo kolateralne štete.
Počelo je u januaru, kada su ukazom predsjednika Trampa uvedene carine na uvoz kineskih solarnih ploča (čiji je Kina najveći proizvođač). Eskaliralo je u julu carinama od 25 odsto na kineske robe u vrijednosti od 34 milijarde dolara.
Od tog momenta Kina uzvraća na principu „milo za drago”: svojim carinama na uvoznu američku robu. Potom je, sredinom avgusta, sa američke strane spisak za carinjenje povećan za dodatnih 16 milijardi, na šta je Kina proporcionalno uzvratila. Najnoviji carinski talas - ovoga puta sličan cunamiju - stigao je prošle nedjelje, kada je ocarinjeno još 200 milijardi uvoza iz Kine. Odgovor Pekinga bio je međutim nesrazmjeran - iz prostog razloga što je kineski uvoz višestruko manji - carinama u obimu od 60 milijardi... Kad se podvuče crta, saldo je da je dodatno ocarinjena bezmalo cjelokupna bilateralna razmjena.
Ukupni obim američko kineske trgovine prošle godine je bio 635 milijardi, pri čemu je Amerika za 375 milijardi više uvezla iz Kine, nego što je tamo izvezla. Taj deficit se ustalio iz mnogo razloga: od velikih apetita američkih potrošača za jeftinom kineskom robom, do činjenice da se mnogim američkim korporacijama više isplati da neke radne procese „autsorsuju”, izmjeste u Kinu, gdje je radna snaga jeftinija.
Amerika se i prije Trampa žalila da je Kina „nefer” partner, da ne poštuje pravila STO (Svjetske trgovinske organizacije), da krade američku tehnologiju i da zbog takve prakse propadaju mnoge američke industrije i bez posla ostaju američki radnici. Ova dijagnoza je međutim samo djelimično tačna: Kina je, naime, samo uspješnije iskoristila šanse koje joj je pružila globalizacija, od koje je i Amerika imala više koristi nego štete.
Tramp je, međutim, u skladu sa svojim predizbornim obećanjima da će Ameriku „ponovo učiniti velikom”, ali i polazeći od svojih iskustava preduzimača i trgovca nekretninama, sve američke veze, kako sa pojedinim državama, tako i sa međunarodnim organizacijama - procjenjivao po tome da li je u njima Amerika „u plusu” ili „u minusu”.
U skladu sa tim rješenje za svaki problem je da uvijek bude u plusu, iz čega je proisteklo i njegovo uvjerenje da su „trgovinski ratovi dobri i lako se dobijaju”. Ali u ovom sa Kinom pobjednika sigurno biti neće, a brz rasplet nije na vidiku.
Trampa međutim to politički neće da košta: njegovi glasači to doživljavaju kao pravednu odmazdu, iako su u mnogo manjoj mjeri žrtve trgovine sa Kinom, a u mnogo većoj novih tehnologija i pohlepe velikih američkih korporacija. Danas je doduše u Americi nezaposlenost na teoretskom minimumu, ispod četiri odsto, ali problem je što standard srednje klase, onih koji žive od plate a ne od kapitala, već decenijama stagnira, dok se nacionalne ekonomske nejednakosti drastično povećavaju.
Novouvedene carine pogodiće i Kinu i SAD, a glavna šteta će biti poremećaji već uveliko razrađenih lanaca snabdijevanja: dvije ekonomije su veoma isprepletane i praktično ne postoji nijedan američki ili kineski proizvod u kojem nisu komponente iz jedne ili druge zemlje.
S obzirom na to da su im bruto nacionalni proizvodi slični i podrazumijevaju velike brojeve: po oko 20 biliona (hiljada milijardi), kratkoročni gubitak na obje strane će biti zanemarljiv - do oko po pola procenta BDP - ali neke posledice bi mogle da imaju globalno negativno dejstvo, koje će razvijenije zemlje lakše amortizovati nego one zaostalije.
Čini se, međutim, da Ameriku ne boli toliko deficit, koliko neke druge stvari i da je zato spor mnogo veći. Nije pritom samo riječ o tome da je Kina najveći pojedinačni američki kreditor: ona je u posjedu američkih obveznica u iznosu od 1.200 milijardi dolara. Ali ono što Amerikanci doživljavaju kao najveću prijetnju ne samo kineske geopolitičke ambicije oličene u mega-projektu „Pojas i put” (poznatijem kao „Novi put svile”), već i razvojni plan „Proizvedeno u Kini”.
Riječ je o namjeri Kine da relativno brzo - do 2025. - postane glavna tehnološka sila, to jest da njene kompanije zauzmu komandne pozicije u informatičkim tehnologijama, robotici, svemirskoj opremi, električnim vozilima i u sve važnijim bio tehnologijama.
Zvanični američki stav je da Peking to želi da postigne prečicama: prije svega piratizovanjem američkih patenata i praksom da pristup svom tržištu američkim korporacijama uslovljava „diobom” njihove tehnologije.
Može biti da je to tačno, mada treba imati u vidu da polu- kapitalistička kineska ekonomija, gdje su država i privatni biznis partneri, lakše definiše svoje ciljeve i strategiju za njihovu realizaciju.
A što se tiče trgovine, koja je po jednoj definiciji „legalna prevara”, teško je reći šta je fer, a šta nije. Sigurno je jedino da u njoj ima svega - sem prijateljstva.
AUTOR JE BIVŠI GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK „POLITIKE“