- Piše: Milutin Mićović

Sve se svelo u Crnoj Gori na dvije paradigme: Đukanovićevu i mitropolita Amfilohija. Kako ove dvije antipodne paradigme realno funkcionišu u jednom istom narod(ić)u, pokušaćemo da nagovijestimo u ovom tekstu.
Đukanovićeva paradigma političkog djelovanja, u kojoj je utkana i sudbina savremene Crne Gore, djeluje na sasvim realističnoj osnovi, to jest na realnoj provjerljivosti rezultata zacrtanog političkog programa, koji podrazumijeva cjelinu društvenog, kulturnog i ekonomskog života. Paradigma mitropolita Amfilohija funkcioniše na jevanđeljskoj i kosovsko-njegoševskoj osnovi, u kojoj se rezultati ostvarivosti teško mogu realno vidjeti i provjeriti, jer pripadaju duhovnoj sferi gdje je provjerljivost rezultata zasad nemoguća. Iako se i u ovom prostoru mogu vidjeti rezultati – obnovljeni i novoizgrađeni hramovi, priličan broj vjernika u crkvama, na narodnim saborima i litijama...
U prostoru obje paradigmatske sfere, koje su na terenu sasvim dobro istrukturirane, funkcioniše nekritička odanost lideru, na kojoj se zasniva pogonska moć paradigme (harizme) u realnom životu.
Kako ove dvije antipodne paradigme i populističke harizme funkcionišu u istom narodu ono je što je najzanimljivije, i što je važno razmotriti.Đukanovićeva harizma nije samo njegova, u njenu moć ulažu regulativni politički centri od NATO pakta do Evropske unije. Ti politički centri podrazumijevaju izmještanje Crne Gore iz njene tradicije (srpske, pravoslavne, ćirilične) i prenošenje u nesrpsku, latiničnu, i za početak, konfesionalno neodređenu. U širem prostoru, taj koncept ima za cilj, razaranje srpskog elementa na Balkanu, a time i realnog onemogućavanja ruskog uticaja na ovom prostoru. Koncept koji dosledno sprovodi Đukanović ostvaruje dobre rezultate na unutrašnjem (crnogorskom) i spoljašnjem (širem planu srpskog istorijskog prostora): organizovano razara srpski element u Crnoj Gori (pismo, jezik, tradiciju), povremeno „drma“ i crkvu, a na širem planu – pomaže ostvarenje albanske države na Kosovu, dosta efektno kompromituje srpske „mitomanske“ priče kojima srpski narod „odlaže momenat prihvatanja promijenjene (istorijske) realnosti na Balkanu“. Važno je napomenuti da državna infrastruktura na čijem čelu je Đukanović funcioniše na odsustvu alternative i drugačijeg mišljenja. Oni koji bespogovorno podržavaju ovu crnogorsku koncepciju mogli bi se podijelitu u dvije nejednake grupe - jedna manja koja na osnovu takvog angažmana nelegalno stiče veliki novac i društvenu moć, i druga, veća grupa glasača i slijepih obožavalaca, zadovoljna je što ništa ne mora da misli, ni da zna, ali zna da lojalno učestvuje u toj „velikoj crnogorskoj priči“, koja je na cijeni i u „velikom svijetu“.
Ako sad posmotrimo drugu dominatnu (srpsku, crnogorsku) paradigmu oličenu u mitropolitu Amfilohiju, pokazaće se da ima mnogo sličnosti u načinu funkcionisanja, iako zastupa sasvim različit vrijednosni koncept. Ovaj koncept podrazumijeva carstvo nebesko, Kosovo, Njegoša, što su, bez obzira na realnost, uvijek neiscrpne i nadahnjujuće ideje. Paradoks ovih ideja je taj što se one mogu uvijek „uspješno“ propovijedati, pa i kada smo u realnom životu sve dalji i od Kosova i od Njegoša, pa i od jevanđelskog duha koji uvijek i u tišini djela.
Đukanović ne bi mogao da priča i da računa na povjerenje, bez vidljivih rezultata te priče, koji su evidentni: izgon „neprijatelja“ nove Crne Gore iz svih državnih institucija. Izgon srpske kulture, srpskih stvaralaca i intelektualaca iz javnog prostora koji kontroliše država. Izgon ćirilice iz medija i državne administracije. Na ove rezultate dolaze i oni „pozitivni“: ulazak u NATO, put ka EU, relativno ostvarivanje očekivanih ekonomskih ciljeva.
Realni život u Crnoj Gori najviše se odvija u međuprostoru ove dvije izrazite populističke harizme, s tim što Đukanovićev koncept razara supstancu narodnog bića s ekspanzivnom ambicijom da preuzme cjelinu društvenog života. Oni koji voljno ili nevoljno ostaju izvan te sfere, potencijalno su uvijek dobri za propovijedanje carstva nebeskog, kosovske žrtve i vječnih vrijednosti, što mitropolit, bez obzira na realnost, čini.
(Autor je književnik)