- PIŠE: Vuk Vuković

Logistika današnje, po svemu bi se reklo orbitalne megatrgovine, radi tako da konzument nikad ne dolazi do traženog proizvoda, već se na tom trip-travelingu i sâm preobražava u neku vrstu proizvoda trgovine kao takve, koja je, ujedno, cijela jedna saobraćajna struktura kroz koju vijugamo kao kroz kakav uvrtloženi tobogan, u kojem sve šljašti od neumornog emitovanja duha zabave, tako da su prizori izbijeljeni, pa opet ružičasti i pametno plišani, prije svega su uvijek zdravi i efikasni... Uvijek već profesionalni i pristupačni, duž tih neonskih, providnih galerija, spirala i hodnika u kojima smo tek kodovi, neprestano očitavamo robu koja je u sebi apsorbovala univerzum ekstrakta: ludačkog, ljekovitog, magijskog... Nema, dakle, dolaska do grala-proizvoda, ali, zar ne – sve se, u stvari, dokraja investira u mala, aplikativna i simpatična kretanja od tačke A do nasušno traženog privida.
Nestvarno u trgovini prvo je likvidiralo komunikaciju; sa strane su tek maleni, blicavi kostur-znakovi koji su u sebe proždrli Jezik i izbljunuli ga u nultu poruku. (Ali, zar već komunikacija nije – potrošila Jezik?!)
Svijet dizajna je koliko brz toliko ništa manje i superizolovan (dizajner je u fuliranoj i dezinfikovanoj putnoj opremi nešto poput surfera i skijaša ujedno, prolaznika koji je tek podatak, pokretna net šifra na koju se treba „nakačiti”...), kosmičan, soničan...
Dizajner je, dakle, onaj koji, bezmalo, prevodi snove i uređuje rajeve! Jedan neumorni, a - anatomski trkač kroz nematerijalnu arhitektoniku koja je sva i odjednom stala u nadfunkcionalne objekte: to su, uglavnom, razgradivi stiropori i muzički mjehurovi, u kojima je sve od kapsule i totalne umreženosti, vještačko i ozračeno, fotogenično i automatično, nalik razlivenom negativu.
Mehanizam odvraćanja koji sija bojama ekrana budućnosti: na njemu se ne prikazuje ništa, jer je stvarnost ugašena i toliko puta do bljedila ispresnimavana.
Naprosto, nije moguće ne voljeti smrt u trgovinskom centru (smrt u avionu, automobilu, u fluidno-pokretnoj kancelariji, jeste par ekselans domaći proizvod, toliko rasprostranjen da više u njemu nismo kadri prepoznati finalni nastup kraja koji plombira svijest), gdje smo svi, odjednom, postali djeca, anđelčići, rasprhnuti maslačci. Heroji i božićni likovi, nešto poput govorljivih životinja kojim je poželio da se obrati Rembo; to nije život iz bajke, štaviše, to je bajka po životu sa srećnim svršetkom.
U tim nevinim šopovima i moda je dio postlingvističkog tkiva: tijelo nije izraz jezika, prije će biti njegova proteza!
Svakako, tu je jutarnji program, elastični i gumeni aerobik, privatni snimak idealne porodice, kao i divlje destinacije koje prvenstveno služe mentalnom pražnjenju. – (Ne, od klinike za rehabilitaciju do netaknute plaže samo je jedan klik! Međutim, treba biti estetski bolešljiv i ljetnje fit, okoštao i mišićav, neobavezan i univerzalan, dvopolan, nalik plastici koja se ne može degenerisati.)
Ukupan sadržaj onoga što smo isisali iz stvarnosti mehaničkim pokretom lijepimo na svecijeli ekran koji će naše divne utiske podijeliti sa ostatkom ujedinjene planete; u tom smislu, ističem: – Internet je naš Bližnji!
Na tragu toga, između naučnofantastične (bežične) megatrgovine, rata na daljinu, hard pornografije i bespredmetne interakcije, zaista, i nema bitne razlike, budući da se sve savršeno jedno u drugom ukopčava putem razgradivog saobraćanja koje se organizuje uz pomoć zakrivljenih, fleš znakova.
Jezik se svodi na uputstva za upotrebu proizvoda, kao i na propise kontrole.