-Autor: Ranko Pivljanin

Šta li bi ministru kulture i informisanja Vladanu Vukosavljeviću da 1945. ide u četnike? Ako je riješio da se poslije dvije godine na toj funkciji bavi svojim poslom, malčice je zakasnio. Kultura je po društvenim trendovima, političkim programima i, na kraju, po budžetskom prioritetu odavno svedena na nivo lanjskog snijega, koga se sjećaju samo oni koji su bili zameteni.
Ako mu se, pak, sve smučilo, pa je je riješio da slavno pogine na braniku elementarne pristojnosti kojoj se izgubio svaki trag, onda je izabrao prilično siguran način samoubistva. Da je krišom noću srušio neku od onih kula „Beograda na vodi‘‘ moglo bi mu se odbiti na ekscentričnost ili ludilo, ali udar na rijaliti programe mu, izgleda, neće biti oprošten. Govori o tome upadljiva ćutnja njegovih kolega iz Vlade, nakon što je Vukosavljević izjavio kako „programi koji duhovno i mentalno uništavaju jedan narod“ ne bi smjeli da se emituju na televizijama sa nacionalnom frekfencijom. Svojom opaskom ministar je automatski izazvao gnjev najčuvenijeg pisača otvorenih pisama i autora najnovijeg megarijalitija koji ga je, u svom stilu, nazvao glupanom i površnom neznalicom koji bi samo da dodatno „obogati proizvođače rijaliti sadržaja“ i osiromaši građane jer bi oni sada morali da plaćaju svoj „omiljeni program“. Kakva dirljiva briga za građane, naklon do zemlje!
Odgovorio je nešto gospodin ministar gospodinu Željku Mitroviću i ne znam da li će se i kako dalje razvijati polemika, ali sam siguran da će i tu Vukosavljević izvući deblji kraj, bez obzira na to što sumnja u „kognitivne kapacitete“ suparnika. Ovdje važi druga vrsta pameti od one na koju pledira prvi čovjek resora kulture. Na tom polju vladaju druga pravila i Vukosavljević je tu bez ikakve šanse.
Njegova, zasad, potencijalna ali sve izvjesnija žrtva iscrpiće se samo na ustupku sopstvenoj savjesti – rekoh i spasih dušu svoju, dok će širi efekat koji bi mogao da stvar okrene u nekom drugom pravcu biti ravan nuli.
Jer, u državi gdje učesnici rijalitija završavaju u skupštinskim klupama, a njen predsjednik gostuje na televiziji kao predigra takvom programu i još se izvinjava gledaocima što je „ušao“ u termin „Parovima“, ministrov angažman je osuđen na propast.
Vukosavljević je prenebragao ključnu činjenicu da rijaliti programi nisu pošast koja se, eto, otrgla kontroli pa je treba vratiti u prirodne tokove, to jest u kanalizaciju gdje i pripada, već je planski impostirana sa namjerom da zagluši svaki glas zdravog i kritičkog razuma. Nisu rijaliti nusprodukt, oni su projekat. I ne treba da budu zabranjeni i „zakatančeni“ poslijeponoćni sadržaj s upozorenjem u uglu ekrana, već poželjna programska perjanica prajmtajma. Shvatio je to i Zmaj od Šipova, samo nije bio u prilici da objasni ministru Vukosavljeviću, a Kija Kockar je bila zauzeta kupovinom novog automobila, pa ni ona nije stigla. U krajnjem slučaju, zašto bi oni nešto i objašnjavali čovjeku koji se nalazi u vrhu vlasti i nije shvatio kako se taj vrh temelji upravo na tom rijaliti dnu.
Oni se prepliću, nadopunjavaju, hrane jedno drugo, proizvode nesnosnu buku od koje ljudi ne čuju krčanje sopstvenih crijeva ili, u očaju, prekrivaju oči pa ne vide karavane koji pored njih prolaze sa opljačkanim blagom u sepetima.
U društvu koje počiva na principu „hljeba i igara“, rijaliti je prirodno stanje stvari, suplement za mozak koji treba da ga usmjeri na poželjnu stranu i anestezira kako bi se bez otpora izvršila lobotomija.
Zato Vukosavljevićeve kolege mudro ćute i listom će okretati glavu kad njegova glava, za primjer, bude istaknuta na kocu ispred onog Imaginarujuma, nakon što se njome poigraju stanari najnovije „Zadruge‘‘.