-Piše: Milan Mišić

U Njujorku je upravo završen sedmodnevni „vašar diplomatije”, kako se možda najbolje može opisati suština redovnog (73. po redu) godišnjeg zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Ovoga puta sa impresivnim brojem šefova država ili vlada među učesnicima (95), što znači da se polovina od 193 članice UN opredijelila da bude zastupljena šefovima diplomatija ili nekim drugim ministrima.
Ono što je bilo upadljivo, to je da su Njujork ovog septembra preskočili predsjednici Kine i Rusije, Si Đinping i Vladimir Putin, kao i njemačka kancelarka Angela Merkel. Njihovo odsustvo je dovedeno u vezu sa stanjem odnosa sa predsjednikom SAD. Donald Tramp je, naime, uoči zasjedanja razbuktao trgovinski rat sa Kinom, a Njemačka je nekako u isto vrijeme proglašena za „neprijatelja”, takođe zbog svog merkantilizma (velikog spoljnotrgovinskog suficita) i svoje energetske zavisnosti od Rusije, dok je ruski lider imao svoje razloge za nedolazak.
Kao i obično, mnogo se pričalo: pravilo je da svaka zemlja za glavnom govornicom (i na takozvanim ”marginama”: susretima delegata u hodnicima i hotelima) iznese svoje poglede na svijet i ono što je tišti iznutra. Od svih nastupa na centralnoj sceni najviše se – što svakako nije iznenađenje - istakao američki predsjednik, kome, međutim, to gostovanje neće ostati u lijepoj uspomeni.
Razlog je – smijeh. Ne onaj odobravanja, nego onaj koji je pokazao da je nešto što je izgovorio bilo toliko nebulozno da je jedina odbrana slušalaca od toga – bilo smijanje. A Tramp je samo ponovio ono što govori sve vrijeme: da je njegova vlada najuspješnija u istoriji Amerike.
Dogodilo se dakle nešto bez presedana: da predsjednik SAD, najmoćnije sile, bude ismijan u najvažnijem svjetskom forumu! „Nisam očekivao takvu reakciju, ali u redu je”, uzvratio je Tramp kad su se smijeh i žamor pretvorili u neprijatnu tišinu – da bi potom uslijedila njegova tirada koja je u američkim i svjetskim medijima opisana kao dosad neviđeni udar na vrijednosti koje su suština UN: solidarnost, međunarodnu saradnju, međunarodne institucije i međunarodno pravo.
Tramp je, u najkraćem, „globalizam” zamijenio „patriotizmom”, u značenju da svaka nacija treba da sebično gleda svoja posla, što je doživljeno kao udar na međunarodni sistem zasnovan na vrijednostima i pravilima koja je definisala, izgradila i održavala upravo Amerika, sistem koji joj je donio pobjedu u najvećem ideološkom duelu 20. vijeka, sukobu između liberalnog kapitalizma i jednopartijskog socijalizma (koji je poznatiji kao „Hladni rat”).
Pa, ipak, zaprepašćenje je bilo manje od očekivanog, jer se pokazalo da Tramp više ne šokira, već se u redovima i saveznika i rivala u sve većoj mjeri doživljava kao remetilački faktor protiv koga se treba organizovati. Tako nešto je već počelo: Evropska unija, Rusija i Kina su postigli dogovor o stvaranju jednog novog finansijskog mehanizma, koji bi, u trgovini sa američkim sankcijama pritisnutim Iranom, omogućio zaobilaženje američkog bankarskog sistema i dolara kao sredstva plaćanja.
Ako je prošlogodišnja Generalna skupština pokazala da je stari jednopolarni poredak zaljuljan, ovogodišnja je osvijetlila konture novog, multipolarnog, mada se zasad ne vidi kakva će biti njegova konačna forma. Akteri ostaju isti: Amerika, Kina, Rusija, Njemačka, Francuska i Britanija, kao glavne sile, sa ambicijama onih perifernih - Turske, Indije i Japana - za pridruženo članstvo.
Jasno se, međutim, vidi da u ovoj tranziciji svijet ni u kom slučaju nije bezbjedniji, naprotiv mnogo je nestabilniji i opasniji jer malo ko vjeruje da će rušenje globalnih institucija i njihovih pravila u ime nacionalnog suvereniteta, izaći na dobro. Pogotovo u svjetlu nekih novih fenomena globalne politike, od trgovinskih ratova, preko migrantskih zbjegova, do klimatskih promjena, „lažnih vijesti” i „alternativnih realnosti”. Ovo poslednje je najviše priraslo baš za srce Donalda Trampa (i bilo povod da se u dvorani Generalne skupštine delegacije smiju njemu, a ne sa njim).
Ono što dodatno zabrinjava to je da američka, to jest Trampova verzija demagogije i populizma svugdje ima svoje sledbenike i imitatore, koji takođe ruše stare odnose snaga i demontiraju tradicionalne vrijednosti. U Evropi brige takve vrste donose lideri Mađarske i Poljske, a desni populisti su došli na vlast i u Italiji. Uspon desnice podriva i donedavno neprikosnovenu njemačku kancelarku, dok Britanci uz velike napore nastoje da umanje štetu od Bregzita, svog izuzetno skupog razvoda od EU.
U Njujorku su se čuli i apeli, poput onog koji je došao od generalnog sekretara UN Antonija Gutereša da je „naša budućnost u solidarnosti”, a nad cijelim zasjedanjem je bila senka neke nove globalne krize koja na prvi pogled nije na pomolu, mada se već uveliko debatuje o tome u kojoj formi može da bude, koliko će biti jaka i da li će sadašnji lideri biti sposobni da se s njom uhvate u koštac.
Upravo minuli „festival diplomatije” – da riječ iz naslova zamijenimo ovom blažom – u tom pogledu nije bio od pomoći.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,, Politike‘‘)