-Autor: Gary Younge

U doba političke nestabilnosti, ekonomske neizvjesnosti i prijeteće ekološke katastrofe s pravom strahujemo za budućnost moderne demokratije. Donald Tramp, Bregzit, rastuća nejednakost, otapanje polarnih kapa, stagnirajuće nadnice, trgovinski ratovi, stvarni ratovi, izbjeglice ostavljene da umru na moru – dok fašisti i njihovi simpatizeri sjede u vladama i parlamentima zemalja razvijenog svijeta. Prijetnje su svuda oko nas, ali neke su posebno upadljive.
U poslednje dvije sedmice u medijima smo imali sledeće naslove: „Da li politika identiteta ugrožava demokratiju?“, „Jedinstvo u podijeljenosti: politika identiteta i prijetnja demokratiji“, „Mogu li liberalne demokratije preživjeti politiku identiteta?“ i „Politika identiteta nas uništava“.
U Britaniji se dnevno u prosjeku desi 1.400 seksualnih napada na žene, 25 zločina iz mržnje prema gej i trans osobama i tri napada na muslimane zbog njihove vjere. Ali fraza „politika identiteta“ se prošlog mjeseca češće pojavljivala u britanskoj štampi nego riječi patrijarhat, homofobija ili islamofobija. Mora da je u pitanju ozbiljna stvar; bar tako tvrde neki ljudi aktivni na medijskim platformama.
Pronalaženje upotrebljive definicije ove sveprisutne pošasti nije jednostavan zadatak. Zavisno od pravca iz koga napad dolazi, politika identiteta može biti: pozivanje na zajednički identitet kao što su rasa, rod ili seksualna orijentacija; svođenje politike na lično iskustvo; korišćenje identiteta za ostvarivanje dobiti za određenu društvenu grupu; ili ponekad prosto diverzitet, različitost, „feminizam“, „antirasistički aktivizam“ ili bilo šta drugo što nije eksplicitno povezano sa klasnom pripadnošću. Svako ko koristi ovaj izraz vjeruje da zna šta on znači. Ali ako zatražite da vam objasne na šta tačno misle često će se pokazati da je odgovor dovoljno širok da istovremeno obuhvati pokret sifražetkinja, Martina Lutera Kinga, Donalda Trampa i katalonski pokret za nezavisnost.
Zahvaljujući nejasnoj definiciji i oportunističkoj primjeni, ovaj termin se poteže bez previše razmišljanja, obično u apokaliptičnom tonu. Kao i multikulturalizam i politička korektnost, politika identiteta je jedan od onih izraza koji, ako vam se ne dopadaju, mogu značiti šta god poželite. Možda bi ga trebalo sasvim izbaciti iz upotrebe, jer više nije vrijedan ni napada ni odbrane – ne zato što uloga identiteta u politici nije vrijedna istraživanja, već upravo zato što postaje prepreka tom istraživanju.
Politika je neodvojiva od identiteta. Niko na ovaj svijet ne dolazi iz vakuuma. Bilo bi apsurdno vjerovati da bih u slučaju da sam rođen kao djevojčica u Bangladešu ili na nekom seoskom imanju u Rumuniji između dva svjetska rata svijet vidio ovako kako ga sada vidim. „Svako ljudsko biće u svakom istorijskom periodu… rađa se u društvu i oblikovano je društvom od najranijih dana“, piše E. H. Carr u „Društvu i pojedincu‘‘. „Jezik i okruženje određuju karakter njegovih misli; svoje prve ideje uvijek dobija od drugih… pojedinac bez društva je nemušt i bezuman“.
Problem je u tome što nisu svi identiteti jednaki. Što je moć koju određeni identitet pruža veća, to je manje vjerovatno da će nosioci te moći biti svjesni da ona proističe iz identiteta. Niko me još nije pitao: „Kada si rekao roditeljima da si heteroseksualac?“ ili „Kako uspijevaš da uskladiš česta putovanja i odgajanje djece?“, jer takva pitanja se heteroseksualnim muškarcima jednostavno ne postavljaju. Ono što se često osporava kao „politika identiteta“ zapravo se preciznije može opisati samo kao „politika“ koja proističe iz interesa neprivilegovanih grupa.
Nije teško uočiti zašto desnica ima problem s tim. Suština njihovog programa je očuvanje i širenje postojećih privilegija. Kada borce za jednaka prava neki napadaju kao nosioce „politike pozivanja na nepravdu“ (grievance politics), ironija je u tome što i oni sami koriste metode koje kritikuju. Kada ustaju protiv liberalnih elita, feministkinja, migranata i muslimana, oni se predstavljaju kao ugrožena grupa. Trampova predsjednička kampanja je bila direktno usmjerena na bijele hrišćane u Americi – šta je to ako ne identitet?
Pometnja na ljevici je još veća. Oni koji se drže starih predstava o klasi tvrde da politika zasnovana na identitetu dijeli ljude, potkopava solidarnost i rasipa energiju na nevažne stvari nauštrb materijalno važnih pitanja kao što su nadnice i uslovi rada. To je fundamentalno pogrešno razumijevanje identiteta, politike i klase.
Ako su žene u Britaniji plaćene 18 odsto manje nego muškarci, rod jeste materijalno važno pitanje; ako u Americi na svakih 100 dolara bogatstva u rukama bijelaca samo pet dolara ide u ruke Afroamerikanaca, rasa jeste materijalno važno pitanje. Isto važi ako u vašoj zgradi nema lifta, a vi ste u kolicima. Takođe, ako ne možete da se vjenčate sa osobom koju volite i ostavite joj svoju penziju, seksualna orijentacija postaje materijalno pitanje. Ako ne možete da hodate ulicom bez straha da će vas policija zaustaviti, pretresti ili ustrijeliti, ili ako nemate kontrolu nad odlukama o svojim reproduktivnim pravima, to su materijalna pitanja. Prihvatanje razlika ne ugrožava soilidarnost. Zapravo, uz veću inkluzivnost i bolju informisanost solidarnost bi trebalo da postane djelotvornija. „Rad u bijeloj koži“, pisao je čupavi hipster politike identiteta Karl Marks, „ne može se osloboditi dokle god je rad u crnoj koži žigosan“.
To što uloga identiteta u politici ne doseže do problema koji mnogi pokušavaju da opišu ne znači da problem ne postoji. Ima ljudi koji mantru „lično je uvijek političko“ zaista pogrešno tumače kao „emocionalno je uvijek empirijsko“ i vjeruju da njihova nelagodnost, gađenje ili osjećaj izolovanosti predstavljaju politički događaj po sebi, čime ukidaju kolektivni smisao identiteta, a politiku svode na lična osjećanja koja su sasvim validna, ali rijetko doprinose raspravi.
Drugi vjeruju da identitet treba da određuje šta ćete činiti i kako ćete razmišljati i postupati. Ako glasate na određeni način, podržite određenu politiku ili iznesete određeni argument, mogu vas optužiti da ste antiamerički agent, Čiča Toma ili izdajnik svoje klase. Jedan jevrejski ekspert za državne politike rekao mi je jednom, samo napola u šali, da su Jevreji koji se ne slažu sa osnivanjem izraelske države „operisani“, da je „njihovo jevrejstvo amputirano“. U takvoj klimi identitet ne samo da definiše svaki argument nego i onemogućuje bilo kakav protivargument. Svako protivljenje može se ućutkati riječima: „Prošao sam kroz to, znam o čemu govorim“. Ideja da bi drugi koji su prošli kroz isto iskustvo mogli imati drugačije viđenje stvari ili da i oni koji takvo iskustvo nemaju mogu ponuditi korisne uvide gura se u stranu.
To su pitanja koja treba imati na umu kada se razmišlja o ulozi identiteta u politici. Kako smo odatle stigli do „prijetnje liberalnoj demokratiji“? To je misterija. Sto godina pošto su neke žene u Britaniji stekle pravo glasa i 50 godina poslije usvajanja Zakona o građanskim pravima u Americi, vrijeme je da se podsjetimo da bez ljudi koji su se mobilisali na osnovu sopstvenog identiteta liberalne demokratije ne bi ni bilo.
Peščanik.net