- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Znao sam. Dovoljno sam dugo u politici da mogu da osjetim te nedokučive vibracije. Taj fizičarima nejasan trenutak – kada kap prelije čašu. Rijedak je to dar, i bez i malo skromnosti, ja ga imam. Možda u svojoj pseudonaučnoj vidovitosti i ne bih predvidio da će pad Varšave kobno naljutiti cara Nikolaja Drugog, a minhenska obećanja iz 1939. uvjeriti saveznike u nešto što Hitler nije očekivao. Međutim, zabranu ulaska u Republiku Srbiju gospođici Soraji Vučelić, do koje je došlo prije nekoliko mjeseci shvatio sam kao udar na režim Mila Đukanovića. Znao sam da je ova ledi crnogorske elite jedan od simbola svega što je Crna Gora postala, ili bolje rečeno, prestala da bude za vrijeme vladavine Đukanovića i njegove partijske kamarile. Pošto je riječ o simbolu - državotvorno fundamentalnom; a za praktične ljude Đukanovićevog morala - irelevantnom, znao sam da će odgovor biti snažan, ali usmjeren na političku marginu. Žao mi je što su se na političkoj margini, zajedno sa mnom, našli patrijarh srpski i grupa naših uvaženih intelektualaca, ali i najamnici Željka Mitrovića, medijskog mogula koji je nekada bio vlasnik TV Pink M (da ne podsjećam građane šta to znači, pošto ih od radijacije vjerovatno još bole glave). Izjavljujem da i to razumijem kao dio jedne superiorne taktike.
Mnogo sam se zabrinuo što su mi NEZVANIČNO najavili zabranu ulaska u Crnu Goru. Ne bih želio nikoga da vrijeđam, ali ova bi najava mogla biti i lažna. Početak je mjeseca, dakle kućni je budžet pun, svi to znaju i sada se najavilo jedno pedesetak ljudi da će doći na čestitanje. Nije mi žao da potrošim i poslednji dinar na čašćavanje, ali jedna ozbiljna, evropska, krvlju povezana (dakle, palanački patrijarhalna) miloidna pseudo država, mogla bi i da ne stavi tu zabranu formalno. I šta? Uzaludan trošak.
Ima nešto u tome što su na istu listu stavljeni plaćenici juloidnog, džejmsbondovski negativnog, roze medijskog mogula, perjanice autentične četničke-velikosrpske inteligencije, srpski arhijereji i sa njima moja malenkost – široj dssovsko/radikalskoj javnosti poznat kao engleski špijun koji zida kako god hoće, tj. slobodno. Dakle, sumnjam u motive – jer mi smo žrtva nepravde koju je Beograd nanio jednoj suštinski nebitnoj dvojnici Mila Đukanovića. Da je zabranjeno kretanje Kavčanima, Škaljarima, Branu... ili da su, ne dao Bog, opet u Srbiji ugrožene žabe, posebno žapci, siguran sam da bi ulazak u Crnu Goru bio zabranjen Aleksandru Vučiću i Vladimiru Putinu. Plaćene ubice bile bi upućene ispred mog kabineta na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Ne bojim se, ali da se zna - ovo je sa dukljanske strane još uvijek doziran sukob. Sumnjam i zbog metodologije. Spojili su popove, četnike, pinkoidnu šljaku i nas (navodne) masone. Učinili su to po modelu predstavljenom u knjizi „Zatri narodnog neprijatelja‘‘, jednog od najvećih stručnjaka u oblastima ekspertize Mila Đukanovića, izvjesnog Lavrentija Berije (inače, bliskog saradnika otaca savremene crnogorske nacije). Tako su na procesu generalu Dragoljubu Mihailoviću u optužnici spojili nacističke kolaboracioniste, četnike i Slobodana Jovanovića – bivšeg premijera kraljevske vlade u egzilu. Uspješno je to bilo. Slobodana smo nekako rehabilitovali tek 2007. godine.
Da je Milu Đukanoviću bilo do ičega osim do moći i uzvišenih ideala koje dijeli sa balkanskim starletama, on bi mi odavno, živom, podigao spomenik u nekom predgrađu Podgorice ili u kom manjem crnogorskom gradu. Jer, ja sam se u Srbiji jedini javno zalagao za uspostavu nezavisne srpske države. Činio sam to još u vrijeme kada je on, girica jedna politička, omogućio da Milošević bude izabran za predsjednika SR Jugoslavije. Smatrao sam da Crna Gora i Srbija treba da budu u jednoj državi, ali ne po svaku cijenu. Ako će naš savez biti neka labava, na komunističkoj ustavnosti zasnovana, federacija ili konfederacija – nesrpskog imena i bez garantovanih prava srpskog naroda i onih koji govore srpski u Crnoj Gori – ja sam tražio obnovu nezavisnosti obje naše države. Zajedno možemo kao Engleska i Škotska (danas), ili kao Francuska i Navara (dakle kao što smo bili u novembru 1918) – ili nikako. Sve drugo je politički preskupo i za srpski narod u Crnoj Gori i za Srbiju. Pošto mi u Beogradu niti smo imali strategiju, niti demokratski stvoreno jedinstvo, Milo Đukanović je te moje stavove čak i citirao u debati pred referendum. Stranke koje su se zalagale za SRJ ili državnu zajednicu SCG poslije su ili nestale ili promijenile agregatno stanje. Srbi u Crnoj Gori bore se za opstanak, predvođeni strankom koja konačno ima modernu nacionalnu ideologiju i politički program. Oni još i pomažu slabašoj crnogorskoj demokratskoj opciji, pošto bi bez njih Crna Gora bila evropska Sjeverna Koreja.
Ipak, pošto Đukanovićev režim (ako izuzmemo zlo koje širi zavađajući građane i narode i pomoć koju dobija iz inostranstva), nije nizašta; on mora da pronađe zgodne neprijatelje da bi se njima opravdavao. Jer riječ je o tiraninu sposobnom samo za prevaru, nasilje i ucjene, zato je logično nastala i ova lista, koja ko zna da li će postati zvanična. Sada bih mogao da se kao istoričar dr Veselin Đuretić podsmijevam budalastom tiraninu. Kada mu je prije četrnaest godina lord Ešdaun zabranio ulazak u Bosnu i Hercegovinu, na adresu visokog predstavnika UN za BiH stizala su pisma otprilike sledeće sadržine: „Nesrećni lorde! U ponedeljak sijedam u auto i dolazim u Republiku Srpsku, preko Rače...“ Diktirajući pisma na institutu čiji je penzioner bio, simpatični Veso, uspravan i osmjehnut dodavao je u povjerenju: „To ga zavitlavam, ući ću dva dana ranije preko Hercegovine.“
Slobodanu Jovanoviću su jednom ponudili da se vrati u komunističku Jugoslaviju. Odgovorio je: „Vratiću se sa Slobodom“. Mislio sam o tome dok su ga pokrivenog državnom zastavom spuštali u srpsku zemlju. Ako mi zabrane ulazak u Crnu Goru, ja ću biti u Podgorici kada kucne čas, koji mora doći. Kada se Srbi i Crnogorci konačno oslobode. Kada tiraninu dođe kraj.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)