- Piše: dr Blažo Zlopaša

Nema trga, ni grada, ne samo u Crnoj Gori, na kojem se dešavala burnija istorija jedne države kao što je to bilo na Trgu slobode u Nikšiću. Ali, ni ljepšeg prvog urbanizovanog trga u Crnoj Gori. Mijenjao je imena- od Karađorđeva, Titovog i danas do Trga slobode. Dva datuma vezana su za oslobođenje Nikšića 27. avgust 1877. godine, oslobođenje od Turaka, i 18. septembar 1944.godine, oslobođenje od Njemaca. Prvi se nikada nije slavio, mnogim generacijama kao istorijski datum je nepoznat... Šta se desilo tog ljetnjeg, avgustovskog dana prije 141 godinu? Skenderbeg, vojni turski zapovjednik grada, nakon 47 dana opsade, ispod brda Uzdomir, na mostu Duklo, predao je ključeve varoši kralju Nikoli u prisustvu crnogorskog brigadnog barjaktara Novaka Ramova. Zašto je ovaj datum pao u zaborav, zbog čega nikad slavljen i koja su istorijska događanja uticala na to, ostaje na istoričarima da odgovore. Ono što je istorijski nesporno, vođene su žestoke borbe, o čemu svjedoči spisak crnogorsko-hercegovačkih junaka u borbi za oslobođenje Nikšića od Turaka (1877), urezana u bakrorezu u Hramu Sv. Vasilija Ostroškog u Nikšiću.
Datum oslobođenja 18. septembar, koji se slavi 74 godine, znatno se razlikuje od datuma oslobođenja od Turaka. Uprkos slavljenju Dana oslobođenja, Nikšić 1944. godine nije oslobođan, niti je ijedan metak ispaljen! Više od nedjelju dana Nikšić je bio napušten i bio je ničiji! Prvo su otišli četnici, a zatim Njemci. Prvi partizani iz pravca Gornjeg Polja ulazili su po nekolicina u grupama, kao izvidnica u napušteni grad. Nikšić je prije mnogih naprednijih i bogatijih gradova, ne samo u Crnoj Gori, imao urbanistički plan, i važio je za planski najsređeniji grad.
Dešavanja na trgu predstavljaju burnu istoriju, ne samo male varoši, nego i Crne Gore. Kada je „španski grip“, poznat kao „španjolica“, sredinom 19. vijeka izazvao pomor više od pedeset miliona ljudi, stanovnici male varoši, pretežno mladi, umirali su na tom trgu, među kojima i moj stric. Epidemija je uveliko desetkovala broj stanovnika tadašnje varoši. Kada je kralj Nikola objavio rat Austrougarskoj, prve avionske bombe ubile su Nikšićane na tom trgu. Na trgu je najveća zgrada bila kuća Ilije Mijuškovića, u kojoj smo stanovali. Kada je 1918. došlo do ujedinjenja, ostvarenja vjekovnog sna južnih Slovena, o čemu je sanjao i sam kralj Nikola, kao i plejada umova Njegoš, Tesla, Pupin, Andrić, na tom trgu počela je krvava misija majora žandarmerije Milana Kalabića, oca četničkog komandanta Nikole Kalabića. Tu započinje duboka podjela Crnogoraca! Kalabić hapsi Šćepana Mijuškovića, majora crnogorske vojske, koji je uživao veliki ugled, odlikovan je i Karađorđevom zvijezdom sa mačevima. Hapsi i braću Šćepanovu, koji su bili protiv ujedinjenja. Kalabić je sa žandarima premlatio Šćepana na najzvjerskiji, neljudski način. Po noći ga je, sa žandarima, zamotao u ćebe, i bacio u jednu jamu na brdu Trebjesa. Šćepanovo tijelo pronađeno je nakon 72 dana, po prijavi lovaca i čobana, zbog zadaha raspadnutog tijela crnogorskog junaka, barjaktara mnogih bitaka koje je vodio pod komandom serdara Janka Vukotića. Suđenje Kalabiću bilo je farsa. Osuđen je na 18 godina robije, a kaznu nije izdržao. Mijuškovići su nakon toga odlučili- krv za krv. Simo Mijušković izvršio je atentat na Kalabića koji je ovaj preživio. Nakon Kalabićevog nedjela na trgu, došlo je do oružanih sukoba između Crnogoraca, bjelaša i zelenaša.Tu počinje sukob hrabrog, ali vlastoljubivog kralja Aleksandra i njegovog đeda kralja Nikole. Đed je kapitulirao i sa svitom pobjegao u Francusku, umjesto da je nastavio da se sa unukom bori protiv neprijatelja. Nepobitna je istorijska istina- unuk je nastavio pobjedonosni pohod, njegova je vojska oslobađala Dalmaciju, Dubrovnik, o čemu svjedoči doček srpske vojske na čelu sa majorom Gavrilovićem, ulazak na Stradun, gdje ih dočekuju braća Pero i Melgo Čingrija, prostirući crveni tepih. I danas jedna ulica u Beogradu nosi imena ovih Dubrovčana. Unukova vojska oslobađa gradove u Boki kotorskoj i Budvu. Unuk tada pravi neoprostivu kobnu grešku- kraljevina Crna Gora gubi svoje ime, a pravi državu sa onima koji je nikada nijesu imali. Umjesto da je pravio državu Ujedinjenog kraljevstva Srbije i Crne Gore, napravio je bućkuriš SHS! Ta kobna greška došla je kralju ujedinitelju glave i razvalila sve što je naumio i stvorio. Svako vlastoljublje karakteriše jedna vrsta sljepila. Odjek te greške osjeća se i danas, produbljujući podjelu istog naroda, na kojoj se grade političke vlastodržačke karijere. Nije naodmet prisjetiti se umotvorine Fridriha Ničea: „Sve istine koje se prećute postaju otrovne!“ Drugi svjetski rat obilježavaju mnoga dešavanja, na nikšićkim ulicama i na trgu. Italijani nasred trga izgrađuju veliku kaskadnu piramidu od klesanog kamena, s jarbolom za zastavu, koji je nadvisivao sve okolne zgrade. Svako jutro bleh muzika koračala bi nikšićkim ulicama, praćena uvijek drugim rodom vojske, završavala na trgu, sviranjem italijanske himne kada se zastava podiže i naveče dok se spušta.To je za nas djecu bila velika atrakcija, trčali bismo za muzikom koju je predvodio kapelnik, bacanjem štapa iznad glave, izvodeći razne akrobacije. Nikšićani koji bi se zatekli na trgu i na ulicama, dok je svirana himna, morali su da stanu i pozdrave himnu i dizanje, a naveče spuštanje italijanske zastave. Ukoliko neko nije stao u znak pozdrava himni i zastavi, nije kažnjavan. Nasred trga postavili su ogromno filmsko platno i građani su mogli da gledaju razne filmove. Nedaleko od trga, u Hercegovačkoj ulici, kasnije preimenovanoj u Narodnih heroja, postajala je zgrada pozorišta, veća od Zetskog doma na Cetinju, kopija Narodnog pozorišta u Beogradu, koju su nikšićke zanatlije izgradile svojim dobrovoljnim prilozima, što je bilo zapisano na crnoj mermernoj ploči. U zgradi Doma kulture prije rata odvijao se bogati pozorišni život Nikšića: svetosavski balovi, a za vrijeme rata Italijani su dovodili najveće zvijezde Milanske skale i druge najpoznatije pjevačice, madžioničare i slično, da bi zabavljali italijanske vojnike. Ovim manifestacijama mogli su da prisutvuju i građani. Nikšićanin, slikar Vojo Stanić kaže da je to bio kulturološki preobražaj Crne Gore, ali zakratko dok ih ne napadosmo. Blaže okupacije, a žešćeg otpora istorija ne pamti, zapisao je autor ovog teksta. Za vrijeme rata Crnogorci su u ovom zdanju održavali suđenja. Najprije nacionalisti komunistima, a poslije rata komunisti nacionalistima. U toj zgradi održano je i suđenje Ljubu Čupiću. Bio sam prisutan kada ga je, osmijehnutog fotografisao italijanski major, po izlasku poslije izricanja presude, a fotografiju je uradio u svojoj fotografskoj radnji Migo Zorić. S fotografijom se dugo manipulisalo da je sa strelišta. Zašto se Ljubo smijao? Kao obrazovan student prava, poliglota, smijao se lakrdiji; od sastava nacionalnog suda do „dokazivanja krivice“. Predsjednik tog nacinalnog suda bio je neki kapetan Đurović, sa Slapa kraj Danilova grada, u blizini Zagarača, odakle su Čupići. „Sudije“ tog suda bili su su: obućar (R.R.), kafedžija (R.G.), Ž.M. nije bio veterinar, ali je uspješno škopio krmad i jedan pekar (J.D.) naš komšija. Apsurd je što su to bili časni ljudi, neobrazovani i iskorišćeni u ovoj tragičnoj lakrdiji. Na pitanje kapetana Đurovića da li je razumio presudu, smrt strijeljanjem, iz jedne lože začuo se glas, građanina (S.D.), čiji su sinovi bili „ljotićevci“: „Živjela pravda!“ Ljubo se okrenuo i sa osmijehom kazao: „Presudu sam razumio!Ali, nijeste vi koji ste je donijeli, kao i ovaj koji uzvikuje: „Živjela pravda“! Danas se sudilo vama!“ Strijeljanje je izvršila „nikšićka pestokupljevina“. Ovo moje sjećanje ispričao sam njegovom bratu Vukanu, čije ime nosi jedna klinika u Kliničkom centru Srbije. Pogled s prozora, tada najvisočije zgrade u gradu, urezao mi je nezaboravna sjećanja iz djetinjstva.
U sjećanjima mi je događaj kada su 1942. godine sveštenika Mirčetu Golovića, koji je pošao u partizane da se bori protiv okupatora, vodili ulicama Nikšića i šetali po trgu, s čaktarom za goveda obješenim oko vrata. Dva momka neprestano su čaktarala, a za njima, kao ovce, trčala su radoznala djeca i nekoliko nikšićkih avetinja. Sjećam se da su moji roditelji i ostali Nikšićani zatvarali vrata svojih radnji da ne gledaju tu bruku i muku.
Blagovijesti, 7. april 1944, jedan je od najtužnijih datuma mog djetinjstva. Bio je svetac i nedjelja. Poslije podne dvadeset „savezničkih“ engleskih aviona bombama je zasulo centar grada, gdje sam se zatekao sa bratom ispred radnje mojih roditelja. Kada su izručili sve bombe, u niskom letu kružili su iznad trga i mitraljeskim rafalima ubijali po trgu na kojem su bili piljarski stolovi. Mitraljeski rafal ubio je i mog druga Pera u naručju majke, koja je mitraljeskim metkom teško ranjena u glavu. Na trgu je poginulo nekoliko porodica. Sjutradan je nastavljeno bombardovanje bombama od 2.000 kg, a jedna takva nije eksplodirala. Gađali su i Hram Sv. Vasilija Ostroškog. Nikad se niko nije sjetio da tu tragediju obilježi spomen -pločom. Zašto? Trg je danas dobio novo ruho, a o tome u narednom prilogu.