-PIŠE: Milan Mišić

Završetak nedjelje donio je, konačno, jednu dobru vijest sa Balkana: u dogledno vrijeme imaće jednu krizu manje. To je rezultat pretponoćnog izjašnjavanja u petak, kada je makedonsko Sobranje, dvotrećinskom većinom izglasalo početak ustavnih promjena kojima će biti riješen skoro trodecenijski spor oko imena sa Grčkom, a zemlji biti otvoren put za (ubrzani) ulazak u NATO i (nešto sporije) napredovanje ka EU.
Predstoje doduše još dva koraka: formulisanje ustavnih amandmana i njihovo konačno usvajanje, ali nema sumnje da će to biti lakše. Očigledno je takođe da je premijer Zaev utabao put ka svakako istorijskom hepiendu.
O tome kako je to izveo – kako je ubijedio deset poslanika opozicione VMRO da glasaju „za” - u idućim danima će se svakako raspravljati, mada to nije teško naslutiti. Nema sumnje da su primijenjena „balkanska pravila” politike: ono što nemaš kupi, ucijeni ili zastraši. S obzirom na to da je dekada vlasti VMRO obilježena serijom korupcionaških skandala, materijala za ovu vrstu pogađanja bilo je na pretek.
Obrt je na neki način spektakularan – proces je bio u komi posle referenduma koji formalno nije uspio, jer izlaznost nije dobacila do neophodnih 50 odsto, ali suštinski jeste jer je više od 90 odsto izašlih glasalo za promjenu imena i za evroatlantske integracije. Da Zaev nije primijenio pomenuti politički inženjering, kriza bi se produbila i sve bi bilo vraćeno na početak, sa komplikacijama koje bi pogurali i strani i domaći akteri.
Ovakav rasplet Makedoniju svakako na dugi rok stabilizuje. Iz perspektive geopolitike, ishod je značajna pobjeda Zapada i neprijatan poraz Rusije. I jedan i drugi tabor su naime imali svoj ulog u bivšoj jugoslovenskoj republici, uloživši u finišu sporenja oko njenog imena značajne resurse, vidljive (serija posjeta najviših zvaničnika Skoplju uoči referenduma: američki sekretar za odbranu, britanska premijerka, njemačka kancelarka, generalni sekretar NATO-a, austrijski kancelar, komesar EU za proširenje…), ali i one nevidljive koje obavljaju „službe”.
Neobičan aspekt makedonske krize bio je, međutim, u tome što je sporenje oko imena izazvala jedna članica NATO-a, Grčka, koja je stavila veto na ulazak Skoplja u NATO još 2008, besmislenom optužbom da to ime (ime antičkog regiona koje nosi i grčka sjeverna pokrajina) – podrazumijeva teritorijalne pretenzije slovenskih Makedonaca. Tome je, doduše, kič nadogradnjom Skoplja i svojatanjem Aleksandra Makedonskog doprinio i režim VMRO.
Konačni dogovor – da će se BJRM ubuduće zvati Sjeverna Makedonija, dok Makedonci ostaju Makedonci i narod koji govori makedonskim jezikom (koji se ne govori u grčkoj Makedoniji) – treba da ovjeri i grčki parlament, gdje se Prespanskom sporazumu Ciprasa i Zaeva protive tamošnji nacionalisti, ali to je problem koji treba da se riješi u sjedištima NATO-a i EU u Briselu.
„Naša” Makedonija je dakle trasirala svoj put i njena stabilizacija je, rekosmo, dobra vijest sa Balkana i za Balkan, doprinos učvršćenju njegovog (spolja nametnutog) krhkog mira. Preostaju mu, međutim, dvije Ahilove pete: neriješen problem između Srbije i Kosova i Bosna i Hercegovina, u kojoj nedavni izbori ništa nisu olakšali, već naprotiv, dodatno su sve zakomplikovali.
Srbija, koja je, mora se priznati, sa izvjesnom zluradošću pozdravila neuspjeh referenduma (a prije toga dolazak na vlast Zaeva), ovih dana se suočava sa novim problemima, posle sasvim neuvijene podrške američkih zvaničnika procesu formiranja vojske Kosova. Predsjednik Vučić je prije toga priznao da je njegova politika postizanja rješenja „doživjela poraz”, ali za to ne snosi političke konsekvence, već, kako često ističe, „nastavlja da se bori”.
Da li će ta borba dovesti do željenog cilja, da „Srbija nešto dobije”, teško je reći. U jednom momentu bilo je optimizma, kada se u Beogradu učinilo da Vašington podržava njegovu ideju „razgraničenja”, ali se pokazalo da to nije bilo zeleno svjetlo za taj koncept, već samo žuto. Svelo se na kraju na to da SAD Beograd i Prištinu samo ohrabruju da nađu neko „kreativno rješenje”, ali i zadržavaju pravo da ga naknadno ovjere ili ne ovjere.
Srpski tabloidi su prestali da pominju „Trampa Srbina”, a upravo je prošle nedjelje došlo do novog, nepotrebnog zatezanja sa silom koja je, kao glavni sponzor kosovske nezavisnosti, ključna za rasplet. Američki ambasador u Beogradu Kajl Skot se, odgovarajući na pitanje jednog novinara, usprotivio pridjevu „takozvana država” koju je taj novinar upotrijebio za Kosovo, naglašavajući da je za Ameriku to suverena zemlja, što je izazvalo političku i medijsku konsternaciju, kao da to neki američki zvaničnik govori prvi put.
Lopta je u međuvremenu spuštena na zemlju, a Vučić se sada suočava sa teškim odlukama: da potragu za rješenjem izvuče iz ćorsokaka, da održi poziciju srpskog sjedenja na dvije sve razmaknutije stolice (zapadnoj i ruskoj) i da za ideju podjele dobije podršku u samoj Srbiji. Poslije makedonskog raspleta, sve to će biti još teže.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,,Politike‘‘)