Nisam na „crnoj listi“ Đukanovićevog režima. Ostao sam bez 200 eura. Toliko su koštala razna čašćavanja velikog broja prijatelja i poznanika koje je vijest o listi ispunila ponosom što me poznaju. Nije mi žao, ali molim vas: kada budete hapsili Đukanovića odmah mu komisijski oduzmite 200 eura. Znao sam da će ovako biti, o tome sam pisao u ovim novinama. Ako sam ja znao, dobro je bilo poznato i njemu čije su pandurske službe plasirale lažne vijesti samo da bi napakostile poštenom i radenom čovjeku. Dakle, ukratko, ako ne stignem prvi do njega, odmah mu oduzmite novac. Da poslije ne bude rasprave šta je, čije je, te masa, te stečevina, te familija. Posebno me brine ako ga bude potraživao neki međunarodni sud. Pa da mu kao njegovom političkom „tati“ Slobodanu Miloševiću dozvole da čitavo bratstvo pobjegne sa cjelokupnim novcem i porasprodaje nekretnine, a on tamo na sudu glumi crnogorskog rodoljuba i pravi se Englez.
Kako se završila cijela ta intriga sa „crnim listama“? Zamisao je bila da ispitaju kako će reagovati srpska javnost i da ujedno pokažu da smo mi ovdje svi „Pink“ i svi manje vrijedni od gospođice Soraje Vučelić (kojoj je Srbija nedavno zabranila ulazak na svoju teritoriju). Naišli su na jedinstven odgovor. Iako je zvanična Srbija ćutala, njene pandurske novine obrušile su se na Mila. U mjestimičnim okršajima naših rodoljuba i Đukanovićevih najamnika u Srbiji i Crnoj Gori izašli smo kao apsolutni pobjednici. Razni Adžići su ovdje – čak i kada RTS dovede nekakve „nezavisne“ stručnjake sa crnogorskom hegemonijom decenijama opterećenog Fakulteta političkih nauka u Beogradu – uvijek i samo ispadali gori i suštinski smiješni.
Patrijarh srpski posjetio je Crnu Goru i nisu ga uhapsili, niti mu zabranili ulazak u zemlju Sv. Save i Sv. Petra Cetinjskog. Nadahnut jevanđeoskim praštanjem pastir srpskog pravoslavlja pozvao je grešnog Duška Markovića, podgoričkog batinaša iz 2015. godine, na ručak. Ovaj je naravno imao važnija posla, ali je onako izdaleka poručio da očekuje izvinjenje. Za šta? Zato što je njegova svetost pohvalila Đukanovićevu i Markovićevu Crnu Goru uporedivši je sa NDH? Potrebne su bile decenije otrovnih riječi, mržnje da bi se dogodio genocid iz 1941. godine. Paradukljani i neozelenaši tek su počeli. Siguran sam da će biti uspješniji ako im dozvolimo da izađu iz zmijarnika. Zasad su bolji od „Oca Domov’ne“, Josipa Franka, mlađeg Pavelića i oba Kvaternika na njihovim počecima. Da li će na kraju uspjeti, zavisi od okolnosti i od nas.
Đukanovićevo nastojanje da sve nas koji se zalažemo za ravnopravnost i puna prava srpskog naroda u našim zagraničnim zemljama predstavi kao grupu ekstremista i ludaka kojih se odriče i stidi Srbija nije, dakle, uspjelo. Dao nam je medijski prostor koji je svako iskoristio kako je znao. Kada Srbija bude postala moderna i u punoj mjeri demokratska država, ovakvi incidenti vodiće padu autoritarnih inspiratora. Sad su se Milo i Duško povukli. Ostavili su bašibozuk da se nama bavi po slabo čitanim portalima.
Na našem prostoru djeluje jedan čibavi sredovječni Belosavčanin koji ne zna šta da napiše o sebi osim da je neuspješno pokušao da bude skriboman, a djelovao je u autošovinističkom podlisku jednog beogradskog dnevnika. Loš imitator Petra Lukovića prije bi mogao da glumi top u muzeju. Pokazao je da nema ni osnovne informacije o nama. O našim knjigama čitao je posredstvom raznih mudraca kakva je ona osmanska suklata Puvalo ili kako se već preziva. Tužno je da čak i Vučićev čovjek za sve poslove pod nadimkom Bizon – koga je ovaj autor sastavio sa Rakovićem i mojom malenkošću, svojim obrazovanjem i nastupom predstavlja nedostižan uzor nesrećnom provincijalcu koji tako nedostojno nosi staro šumadijsko ime prvog hrvatskog kralja.
Javio se takođe jedan veliki intelektualac čiju biografiju ne bi mogao da napiše ni Paolo Kueljo. Najvažnije je da je riječ o „prešjedniku“ nekakve crnogorske matice u Srbiji. I taj mučenik, koji nosi ime koje je izmislio otac najvećeg srpskog pravnika i istoričara Slobodana Jovanovića, u nedostatku boljih argumenata poredi nas sa nekakvim bubama i na kraju svog pseudolukovićevskog uradka čak nas i baca u klozet. Prvo, o čemu da razgovaram sa predstavnikom manjine koja je u Srbiji dominantna i prezastupljena? Hajde da ne govorimo o statistikama, to je ljetos izjavio podgorički diktator Milo Đukanović. I sada bi predstavnik te prezastupljene manjine, sa nedokučivim obrazovanjem, nejasnim hipotezama i potpuno neutemeljenim tvrdnjama, da dokazuje kako je Crna Gora 1918. okupirana i kako ćemo mi koji tvrdimo suprotno kad-tad dospjeti na neku crnu listu. Ako smo mi bube, onda uvaženi „prešjednik“ više liči na irvasa nego na Ilira ili ne daj bože Dukljanina. Vrijeme je da razmisli da li želi da bude dio društva koje je njegovu djedovinu „okupiralo“ i „silovalo“. Šta će ovdje? Srbi su Crnu Goru stvorili i 1918. oslobodili, bili su u njoj većina sve do 1948. godine, danas čine trećinu stanovništva i većina govori srpski jezik. Ja ne tražim ni Dušanovo carstvo ni Srbiju od 13. decembra 1918. godine – tražim samo da i moj predsjednik kaže za Srbe ono što je Đukanović rekao za Crnogorce u Srbiji. Brinem za prava Srba, a da li će me neko nazivati smrdibubom i da li ću ja nekome preporučivati da napusti ravnicu nepovoljnu za život irvasa, iskreno niti mi je bitno, niti mi je smiješno. To je dio teškog posla - suočavanja sa diktatorskim režimom.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)
Pi­še: Če­do­mir An­tić