-Piše: Goran Danilović

Spomenik Josipu Brozu Titu biće izvjesno postavljen na nekom podgoričkom trgu. U Kasarni Masline, valjda, neki ranije sklonjen, čeka na novo projavljenje. Tito će tako ponovo među nas - njemu nije zabranjen ulazak u Crnu Goru. Voljeli smo ga preko svake mjere za njegovog života, potom smo ga mrzjeli i potom, dakle, sada, ponovo mu „uklizavamo“. Pokušajmo da objasnimo hladne glave zašto je „vaskrsavanje“ Maršala primitivna budalaština? To što smo ga voljeli, jer smo morali i nismo znali za bolje, nije razlog da mu i danas podignemo spomenik u Podgorici. Zar nije dovoljno što se ranije, skoro pola vijeka, grad odrekao vlastitog imena u korist Tita? Bio je to jedini glavni grad u bivšoj Jugoslaviji koji je preimenovan u korist „najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti“! Njegov rodni Kumrovac, naprotiv, zadržao je svoje kršteno ime ali su poslijeratni rukovodioci Crne Gore častili Broza cijelim polisom, u koji je prvi put stigao tek poslije rata. To što je on navodno volio upravo nas i „vratio nam državnost“ učinivši nas ravnopravnim s drugima u SFRJ gotovo je frivolan izgovor. Prvo, Crnoj Gori nije vratio državnost - to je najkrupnija laž. Više je „vratio“, odnosno dodao Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji nego Crnoj Gori. Ubjedljivo najviše je dodao Vojvodini i Kosovu, a najmanje, u stvari, Crnoj Gori i Srbiji. Drugo, on ili Partija, svejedno, vratili su ime Crne Gore kroz „ravnopravnu Federaciju“, što je dijelom tačno, ali je zato desetkovana teritorija Crne Gore, odnosno njene prethodnice Banovine Zetske. Ipak, istina je, učinio je ravnopravnom s republikama i pokrajinama članicama, samo je i suva istina da mnoge od njih do tada nisu imale samostalnost ili državnost u novijem dobu, pa će prije biti da smo se izjednačili u njihovu korist. Josip Broz nije u Crnoj Gori nikada bio pokretač ili simbol antifašizma. Njegov lični doprinos najvećem antifašističkom danu i pokretu u ovom dijelu Evrope - Trinaestojulskom ustanku, sporan je, ako nećemo nastaviti sa besomučnim laganjem i omalovažavanjem sebe i svojih predaka. Komunisti su učestvovali, ali je smiješno revidovanje istorije po kojemu su oni predvodili ustanak i organizovali ga u potpunosti. Revolucionari se nisu mogli organizovati od 22. juna kada su zaratile Njemačka i SSSR do 13. jula kada je buknuo ustanak. Ako i jesu, onda bi to bilo poput Bele Crkve u kojoj je Žikica Jovanović Španac 7. jula ubio nekoliko žandarma! Naređenje partije da se organizuje otpor uslijedilo je u Beogradu, tek 4. jula, a Milovan Đilas je stigao u Crnu Goru svega nekoliko dana pred Ustanak. Da nije bilo ponižavajućeg Petrovdanskog sabora na Cetinju, 12. jula 1941, i proglašenja nezavisnosti pod pokroviteljstvom fašističke Italije, komunističke ćelije ne bi skorije i samostalno pokrenule ni djelić otpora koji je kulminirao zbog dvanaestojulske izdaje.
Za mene je tihi junak julskog ustanka princ Mihailo Petrović koji je odbio, uz životni rizik, da uz tetkinu podršku (kraljica Jelena Savojska) stane na čelo države koju su isplanirali fašisti. Komunistička i postkomunistička vlast nikada mu nisu oprostili ljubav prema kralju Jugoslavije, bratu od tetke, Aleksandru Karađorđeviću, iako je od najranije mladosti bio sledbenik ideje jugoslovenstva. Mihailo Mirkov Petrović, rođeni Podgoričanin, zaslužio je spomenik prije Broza jer je odbranio čast Petrovića i Crne Gore.
Broz je bio doživotni predsjednik bivše države i to je spomenik koji je sebi podigao za života. Takvu komociju za sebe nisu obezbijedili moćniji, a jedan Fidel Kastro je nije čak ni želio. Broz je toliko „volio“ Crnu Goru i svoje saborce iz nje da je na svom Golom otoku svako treće mjesto ostavio za nas. I drugarice partizanke iz naše Crne Gore bile su rodno ravnopravne kao golootočanke do mjere neizdrživog. Tito je u „bijelim rukavicama“ prezirao „trulu buržoaziju“, liberalni kapitalizam, višepartizam, slobode i prava koja danas podrazumijevaju demokratska društva. Današnja podgorička buržoazija na čelu sa gradonačelnikom, i pored toga, i ipak, želi da se oduži antifašisti Brozu novim bronzanim odlivkom? Nije mi jasno samo, ako je dug prema antifašizmu u pitanju, zašto su, ne tako davno, Trg Ivana Milutinovića preimenovali?
Zagreb, recimo, nije ljubomoran, a ni u Ljubljani ne pate zbog prvenstva koje uzima Podgorica u titolopoklonstvu.
Pitam se da li je novi gradonačelnik ikada gledao film „U ime naroda“ velikog Živka Nikolića? Zna li da ga Živko posmatra? Zna li gradonačelnik gdje je Kinšasa, ako već ne zna da je Belgija u NATO-u? Zna li gradonačelnik, makar, koliko je znao Malik (Malik, Malik...) u Kusturičinom filmu „Otac na službenom putu” kojemu se poklonila filmska Evropa? Je li gradonačelnik ikada „kupio“ „Tri karte za Holivud“? Tražim mnogo ako se budem raspitivao za Kovačevićevog „Profesionalca“, za Paskaljevićevo „Varljivo leto 68“, ili, ne daj Bože, za „Varljivo Sunce“ Nikite Mihalkova.
Zna li gradonačelnik da se u kultnom Markovićevom filmu „Tito i ja“ drug Raja frapirao kada je shvatio da se malom Zoranu (Dimitriju Vojnovu) „ojela guza“ od jurnjave po neudobnim stazama revolucije?
Ne bi trebalo da osjećamo sramotu zbog toga što smo prvo Tita voljeli više „od majke i oca“, a onda, ipak, odrasli. Nezaboravna je i replika Nikole Koja u Dragojevićevom filmu „Lepa sela, lepo gore“, koje bi morao da se sjeti svaki političar, pa i gradonačelnik, zarobljen u tunelu prošlosti.
Podići „ponovo“ spomenik Josipu Brozu u Podgorici znači prezirati žrtve jednoumlja, izjednačiti dželate i stradale, oprostiti „prijeke sudove“, „lijeva skretanja“, afirmisati međusobna gonjenja i hajke. Podgoričanin, makar rođenjem, Borislav Pekić, „stranac u svojoj i tuđoj zemlji“ robijao je u Titovoj Jugoslaviji samo zato što je želio slobodu i pravo na izbor. Lažu svi koji kažu da ga poštuju, a ponovo šiju Brozov šinjel neslobode.
Milovan Đilas je bio jedini na zapadu priznati disident iz Jugoslavije, obrazovani revolucionar i ideolog Partije, koji je za razliku od Broza pisao o Crnoj Gori i Njegošu čak i dok je bivao u Titovim zatvorima. Na njegove grijehe natovareni su i grijesi NOR - a. Titu smo, izgleda, spremni da se zakunemo i dva puta, a Đilasu nijednom da oprostimo? Razlika među njima u grijehu je, međutim, gotovo nikakva, a u pokajanju je na Đidovoj strani.
Bez dileme, bestidno je i budalasto još jednom useljavati odlivke Josipa Broza u Podgoricu, a istovremeno, kosti vladike Rada držati u Mauzoleju na Lovćenu. Bestidno je jer je Vladika Lovćenski zavještao da ga sahranimo u crkvici Svetog Petra, koju je upravo on projektovao i sagradio na Jezerskom vrhu, a Broz je izbjegavao i smrt i sahranu koliko je god mogao - čak je i Ustavom pokušao da je ignoriše. Nepoznavanje istorije je istorijsko neznanje koje prijeti znanju budućnosti.
Sve bi bilo drugačije da novi gradonačelnik zna, recimo, ko je projektovao Novu varoš na desnoj obali Ribnice nakon što je kralj Nikola odlučio da je sagradi poslije četiri vijeka ropstva Podgorice, u trenutku kada je postala dio Crne Gore? Je li čuo za velikog Voronova i carski, ruski novac od kojega je na ledini rasla „Mirkova Varoš“? Da li makar zna ko je projektovao poslijeratni Hotel „Crna Gora” i bulevar ispred njega, otvarajući tako varošicu za novo doba grada? Čuveni sanjar Vujadin Popović emigrirao je pred neznanjem i neukusom pojedinaca iz revolucionarnog vremena u daleku Australiju. Prije će mu tamo podići spomenik nego što će ga se sjetititi Podgorica koju je opečatio ukusom novog/starog graditeljstva.
Nova Varoš postala je negda Mirkova sa istom nezasluženošću kojom je Podgorica preimenovana u Titovgrad - Titograd! Vojvodin doprinos oslobađanju Podgorice nije postojao, umro je značajno prije njenog oslobođenja, ako mu se ne pripiše da je u dva krvava navrata „oslobađao“ od Kuča? Ipak, bio je Gospodarov otac i ratnik, što je svagda dovoljno da dobijete, makar, varoš.
Zaključimo, Podgorica duguje spomenike mnogim zaboravljenim Podgoričanima. Nemanja, rođen na Ribnici, sačuvan je u pamćenju i vječnosti, u „agresivnom“ svetosavskom predanju i graditeljstvu kojima je Crna Gora trajno krštena kao evropski civilizacijski prostor. Vlastite prinčeve i princeze smo zaboravili ali tuđine nijesmo. Prije nego još jednom uspomeničimo Tita, sjetimo se da je naš glavni grad bombardovan 70 puta, a da je od savezničkih bombi poginulo mnogo više Podgoričanki i Podgoričana nego nacista. Ako treba da zaboravimo, da oprostimo sve kao što je Broz oprostio ratnu odštetu nacistima, ako zbog budućnosti treba da pjevamo o prošlosti, onda umjesto Brozove nepoetske biste u Glavnom gradu mnogo više nedostaje spomenik Kseniji Cicvarić, junakinji pjevanja i plakanja o Ribnici i Morači - najljepšoj Podgorici sagrađenoj sjećanjem iz srca.