-PIŠE: Milka Šćepanović

Zahvaljujući sve većem broju medija, kako pisanih tako i elektronskih, ali i društvenim mrežama, mnogo su dostupnije informacije o nasilju među vršnjacima. Kao majku, najviše me pogađa upravo to vršnjačko nasilje, ono među dječjom populacijom, koje nas najviše zaboli kada se dogodi i koga se najviše plašimo. Postavlja se pitanje da li je taj krivac porodica, vaspitanje, (ne)moć učitelja i profesora, obrazovanje, televizijski (ne)prilagođeni program koji iritira svakog iole normalnog građanina, u ovom slučaju požrtvovanog roditelja, (ne)kažnjavanje počinilaca, nekažnjavanje roditelja, (ne)adekvatne kazne, težak život i materijalna situacija ili nešto drugo? Možemo govoriti i o internet nasilju. Fejsbuk, Instagram i slične društvene mreže mjesta su na kojima se ugovaraju tuče među djecom. Kako god da pogledamo, obrni-okreni, problem postoji, o njemu se govori, ali se on ne rješava. Moja generacija rasla je uz legendarne Dragana Radulovića, Branka Kockicu, „Nedjeljno popodne”, Acu poštara, Toma i Džerija i sl... Danas takvog programa više nema na televiziji. Današnjoj djeci putem interneta je dostupan najrazličitiji mogući sadržaj. Malo je reći da taj program nije prilagođen njihovom uzrastu. Nema divnih emisija koje smo mi gledali kao djeca, počevši od „Na slovo, na slovo“ i „Priče iz Nepričave“, pa sve do sjajnih čika Draganovih emisija „Mali su veliki“ pa do životnih priča napuštene djece iz doma „Mladost“ u Bijeloj. Iako smo bili djeca, suze su nam tekle niz malena lica zbog potresnih priča, a danas? Nema suza, nema emocija, ali ima ružnih riječi i dječjih nadmetanja ko je jači i ko će više da uvrijedi. Odakle se to nosi (iz kuće) iliti „iz televizora“? Ko danas djecu usmjerava ili ko treba da kontroliše taj sadržaj? Škola? Država? Ili roditelj? Nekada su nam glavne igre bile „između dvije vatre“, košarka, odbojka, fudbal, lastiš, dok danas djeca i ne znaju šta je to. Zašto? Zato jer su telefoni njihova glavna zanimacija, zato jer je bitnije napraviti selfi nego uzeti loptu, zato jer je preče „lajkovati“ fotku na društvenim mrežama nego izaći na klupu i ispričati se s društvom.
Internet i neprilagođenetelevizijske šeme stvaraju vršnjačko nasilje, jer upravo televizija promoviše nasilje.
Nasilje se vrlo često dešava u dvorištu. Najčešće, školskom. Ko treba da čuva našu djecu dok su u školama? Takvo se pitanje ranije nije postavljalo, sada je to stalna priča i nezaobilazna tema. Ranije su se djeca čuvala sama, i čuvao ih je pokoji dežurni profesor na velikom odmoru. Država je bila počela da se bavi suzbijanjem vršnjačkog nasilja. Prisjetimo se akcije „Policajac u dvorištu“... Službenik policije imao je funkciju čuvara djece od „spoljnih faktora“ i nije bio tu da rješava „dječje“ probleme. Zašto smo odustali od te prakse? U koga roditelji mogu da se uzdaju, ko je zadužen za bezbjednost djece dok su u školi? Kako smo, na primjer, došli do toga da dijete u prvom razredu smije da kaže učiteljici: „Ne pada mi na pamet da radim domaći. Neću“. Ko je onda tu glavni i ko je autoritet? Dijete? Pa gdje je smisao učiteljstva?
Da li današnja djeca poštuju autoritet i ko je za njih personifikacija tog pojma (ako takva ličnost u njihovom životu uopšte postoji)? Zapitajmo se ko je odgovoran što sve manje ima poštovanja autoriteta.
Ukoliko tražimo senzaciju, uvijek ćemo je naći, a ukoliko tražimo krivca, možemo ga izmisliti ukoliko ga i nema. U današnje vrijeme ljudima ništa nije dovoljno strano, još manje strašno. Moramo da priznamo da ono što jeste strašno je činjenica da smo utrnuli prema svemu onome što se dešava oko nas, a toliko brzo do nas dolaze informacije da ne stignemo da obradimo jednu, a tu je već sledećih 200. Nikako da se prisjetimo, nego uporno zaboravljamo da sve što se u životu dešava zavisi od nas. Mi smo ti koji mijenjamo stvari. MI kao ljudi. Ja kao čovjek. Ti kao pojedinac. Zavisi i od toga kako vaspitavamo sopstvenu djecu i kako se ophodimo prema drugima.
Priznajmo, nije teško da budemo fini, ali treba imati mnogo strpljenja i treba puno raditi na sebi, na svom životu, pa na kraju i na svojim živcima. A ako krenemo od sebe, a to možemo, makar na mikro nivou sve prenijeti i na druge. A znate šta sve jedna čestica može da napravi? Čovjeka…
(Autorka je direktorica NVO „Naše sunce”)