- Piše: Milutin Mićović

„Ne pričam ti snove, nego živu istinu“, kaže mi moj prijatelj, i nastavlja. Evo poslušaj šta noćes viđeh u snu. Uzbuđen sam, i ne znam, hoću li ti ovo jasno kazati. Ali jasan je bio san, pa ću jasno i kazati. Potpuno me je šokirao, ne znam jesam li više ovo ja, ili neko nepoznat iz mene govori? Lud sam, zaslijepljen, preneražen, ali me samo riječi i sagovornik vraćaju u stvarnost. Noćas na san vidim jednu veliku kupu pepela, baš kao što izgleda dobra kupa žita na guvnu. I kao da sam se bio vratio u djetinjstvo, pa gledam ono guvno na kome smo nekad sabirali žito. Prilazi mi nepoznat čovjek, samo vidim njegovu sjenku, i daje mi lopatu u ruke, rekavši: „Malo prodžaraj ovu kupu pepela, da pepeo ne zaspe”. Čim sam čuo te riječi – „da pepeo ne zaspe“, ja više nijesam bio ja, već se projavio iz mene neko drugi, sasvim odlučan čovjek, koji sigurno i sa punom sviješću radi svoj posao. Uzeo sam da džaram lopatom kroz onaj pepeo, a iznutra se otkrivao žar, koji mi je u noći zasljepljivao oči. Osjetio sam radost, toplotu, kao da sam na svom ognjištu, kod svojih roditelja koji su davno pomrli. Onda čovjek iz sjenke mi kaže: To ti je Crna Gora! Na te riječi odmah sam se podijelio u dva čovjeka u meni – jedan kojemu je sve bilo jasno, koji se nimalo nije iznenadio, ni uzbudio na te riječi, i drugi, koji se zaprepastio – otkud Crna Gora u ovom pepelu? Kako može biti da je ovo Crna Gora? Ko je sagorio, ko čuva njen pepeo, otkud u ovom pepelu žiške i gomilice svježeg žara? Varaju li me oči, vidim li što vidim, čujem li što čujem?
Sjutradan sam gledao na TV podgoričku skupštinu, tj, priču o Podgoričkoj skupštini iz 1918. Svačega sam se, brate, naslušao, ali osnovni je ton da se o Crnoj Gori govorilo kao o pokojniku. Jedni kažu: „Vi ste ubili Crnu Goru 1918, krivi ste za to ubistvo, i trebalo bi, ako ste imalo pošteni, da umrete. Mi mira nemamo dok vašu smrt ne vidimo. Ili, ako smrt nećete, budite kao mi, koje duboko prezirete”. A ovi drugi, koji to slušaju, kažu ovima, koji to govore: „Crna Gora je sagorela, ona je sva u pepelu, ali je ostalo u tom pepelu žara da bi ona mogla opet da se rasplamsa i da se prepoznamo pred tim plamenom, i da nas taj plamen pročisti, jer ovim riječima samo pravimo veći haos. I samo ko čuva taja njen žar, makar i u pepelu, ako ne i u srcu, može da je prepozna, i da prepozna sebe”.
Opet oni prvi, koji drže vlast u skupštini, kažu: „Nije to nikakav žar, vas oči i um varaju, vi nemate oči za realnost – to su zlatnici, na koje mi polažemo pravo. Vi ste je sagoreli, a ti zlatnici iz njenoga pepela nama pripadaju. Svaka banka u svijetu njihovu vrijednost priznaje. Nećete valjda vi, kao palikuće, da uzmete zlato, koje čuva njen pepeo”?
Ovi drugi im odgovaraju: „Srebroljubci i pokvarenjaci, trgovci i zelenaši, opljačkali biste i grobove svojih otaca, prodali biste krstove, pretopili biste slova u zlatnike, duše biste očinske dali za ništa, samo da bi to zlato prisvojili, makar ga na evropskim berzama mijenjali za bronzu, bronzoglavi, zaoglavljeni bezglavari, majku bi prodali, kao što ste je i prodali. Za nas ovo nijesu zlatnici, ni srebrnjaci, ni dolari, nego žar Crne Gore, živi žar sagorele Crne Gore. Ovaj žar je naš život, naša istorija, naše pamćenje, naš jezik i um. Ovaj žar su naše oči, i naša svjetlost u ovom mraku. Vas ne grije ovaj žar, za vas ovo nije žar nego zlatnici i srebrnjaci, zato vi je um tako hladan i ozlobljen. Vi ste ugasili svaki žar u vašim dušama, vi biste prodali Crnu Goru – njenu istoriju, etiku i žrtvu, za šaku dolara. Vi aplaudirate onima koji vam kažu: „Nema više istorije na Balkanu. Nijeste vi sposobni da nosite istoriju, ni svoje ime, pustite sve to, što je nesigurno, neprovjerljivo – naučite da cijenite zlatnike i srebrnjake, koji imaju vrijednost na svim berzama svijeta. Ostavite se velikih priča i mitova, budite racionalni i pragmatični, nijeste ludi da ponavljate zablude svojih predaka. Zlato i srebro su vredniji od žara. Za zlato i srebro možete sve da kupite na ovom svijetu, a sa žarom možete da sagorite i sebe i svoju kuću. Pjesnici izmišljaju vatru, svjetlost, pretke i potomke, ljubav, dobro – realisti žive pragmatično, i očima ne mogu da vide one koji bi da pomjere granice njihovog uma. Ni preci za njih ne vrijede ništa, ako se ne mogu pretvoriti u zlatnike, srebrnjake, bronzu, bič ili tuč”.
(Autor je književnik)