-Piše: Magda Peternek

Postavih juče na društvenim mrežama pitanje- šta bi sa onom divnom riječi „udvaranje”? Reagovali su mnogi koji kao i ja žale i za tom riječi i za tim divnim, ali nažalost zaboravljenim i vremenom i činom. I zaista gdje nestade ona „slatka strepnja, čekanje i strah’’, koju tako duboko, iskreno i emotivno opisa naša draga Desanka Maksimović. Gdje nestadoše kavaljeri, džentlmeni odmjerenih, suptilnih i sugestivnih osjećanja i postupaka? Gdje nestade igra, ona iskrena i zavodljiva igra očima i riječima? Kuda se zaturiše romantična pisma puna nade i pritajene čežnje? Gdje se zagubio onaj drhtavi, strastveni dodir ruke i nespretni skriveni osmijeh? Udvaranje, ta divna i ponosna riječ koja je oslikavala stanje duše i njenog odraza u drugome, ta riječ koja se polako ali strastveno razbuktavala u zjenicama onoga koji nam uzvraća „istom mjerom” u današnjem vremenu izgleda kao nešto zastarelo i demode. Zamijenile su je neke druge ne samo riječi već i potpuno besmisleni i isprazni odnosi među ljudima. Vrlo često zatičem u restoranima ili u kafićima „separatisanje’’ djevojaka od mladića i obrnuto. Djevojke, njih nekoliko, na jednom kraju a na drugom isto toliko mladića. Niko nikoga ne gleda, niti im pada na pamet da se pozabave tom divnom igrom- udvaranjem. Sva komunikacija se odvija „buljenjem’’ u telefone i eventualno dopisivanjem porukama u kojima najmanje ima slatke strepnje i iščekivanja. Brzina, jurnjava i opšta trka ni za čim, uništila je ono što je udvaranju davalo smisao, a to je skromnost i strpljenje, i neophodna draž sledećeg susreta. Riječi koje su krasile udvaranje, one vragolaste, bez primjesa vulgarnosti i prizemnog, na kojima tinja i lagano se raspiruje želja, ugašene su nekim primitivnim, bezidejnim i površnim stvarima. Sva ljepota udvaranja upravo je svoje utočište nalazila u poštovanju i blagonaklonosti prema onome ko nam se dopada. Sada takav odnos nije u modi i na cijeni su neki jeftini i uniformisani „materijali’’. Sklepani i skrojeni po nekim nižerazrednim standardima. Sve je na prodaju u ovoj „prodavnici’’ današnjeg sistema, pa su najvrednije suštinske životne stvari ostale u „magacinima’’ bahato i olako zanemarene. Pored riječi i pogleda, udvaranje je nekada pratio i podrazumijevao neizbježan mirišljavi pratilac-cvijeće. Ne pamtim kada sam vidjela muškarca koji nosi buket hrleći svojoj dragoj. Žene sam sretala sa ružama u rukama, ali samo za Osmi mart, inače moj nejneomiljeniji praznik upravo zbog njegovog ponižavanja udvaranja, kao simbola širokih osjećanja i prijatnih emocija. Treba li imati hrabrosti da bi se neko nekome udvarao? Naravno da treba, jer samo hrabar čovjek može na pravi način da se približi ženi, i obrnuto. Kukavice su, međutim, na sceni, zato danas i ne postoje pravi izazovi. Rizik je „špansko selo’’ za takve, jer takvi pojma nemaju kako je važno rizikovati da bi se neko osvojio i da bi nečije srce zakucalo jače. Čovjek je satkan od emocija, ljubav je suština njegovog bitisanja, ali ako nije ispunjen tim vjerovanjem, izgubiće smisao.
Dodvoravanje nekim površnim i praznim stvarima ništa dobro ne donosi. Udvarati se životu, biti radoznao, osmjehnuti mu se, pokazati mu da nam je stalo do njega, učiniće nas srećnijim.
Zato, dragi moji, vratite tu divnu i pitku riječ u svoj rječnik. Vratite joj mjesto koje joj i pripada, a to je u vašoj duši. Za mene je ona uvijek i biće u modi. I za mene i za moj bič, jer oni koji misle da nije su kič.
(Autorka je pjesnikinja)