-Vladimir Boričić

Sve češće se pitam kako bi se mlade generacije kod nas i u svijetu ponašale kad bi se njihova otadžbina našla u oposnosti i kad bi na nju neko izvršio agresiju. Osjećam da naša država, a i mnoge druge ne rade na podizanju morala i patriotizma, zato što se nekritički utapaju u globalističke tokove. Na patriotizam se ne djeluje putem vaspitanja i obrazovanja, čime se inače mogu suzbiti mnogobrojne negativne pojave u društvu. Na tome se ne radi sistematski i u dovoljnoj mjeri. Mladim generacijama se ne ukazuje dovoljno na svijetle i časne primjere heroizma i umiranja za svoju otadžbinu, kakav primjer su pružile Srbija u Veljem ratu i Rusija u Drugom svjetskom ratu. Mnogo je važno kroz vaspitanje i obrazovanje njegovati osjećanje solidarnosti i altruizma, uz potiskivanje egoizma i samodovoljnosti. Samo takvo osjećanje solidarnosti može dovesti do spremnosti na žrtvu za zajednicu i njen opstanak. Sve ovo, umnogome, zavisi i od toga koliko politički lideri i državnici savjesno i pošteno obavljaju svoje dužnosti i pravedno upravljaju državnim poslovima. Ako su građani složni i zadovoljni, biće spremni da se žrtvuju za svoju zajednicu. Njihova sloga i hrabrost su najsigurnija odbrana i najubojitije oružje protiv bilo kog neprijatelja. Nažalost, nije tako zato što oni koji upravljaju sistematski dijele narod i tako se lakše održavaju na vlasti.(Divide et impera!).
Država mora biti zaštitnica svakog svog građanina, ali ako ih dijeli po bilo kom osnovu samoj sebi nanosi štetu. Na taj način se umanjuje nivo patriotizma i u kriznoj situaciji bi bilo manje dobrovoljaca da se država zaštiti... Ne bi ih interesovale nikakve medalje.
Mondijalizacija je pospješila pokretljivost mladih ljudi koji sve više vide koliko je svijet materijalno, duhovno i ideološki različit, a da ne govorimo o etničkim, religijskim i političkim razlikama koje se ne daju tako lako prevazići i ujednačiti. Sve to umanjuje sposobnost države da traži od građanina žrtvu u slučaju nekog vojnog sukoba u kom bi se našla.
U savremenom svijetu nejednakosti su sve dublje u mnogim aspektima života. Bogati su sve bogatiji, siromašni sve siromašniji, jaz je sve dublji. Čini se da postoji veća ravnoteža vojne moći u svijetu, ali su i sukobi među malima sve izvjesniji. Neokolonijalna pohlepa buja, nejaki i nemoćni gledaju kako im se resursi sve više tanje i prelaze u krilo moćnika. Primjer su Afrika, Bliski istok i drugi.
Nakon disolucije našeg zajedničkog državnog prostora, avnojevske državice i dalje trpe tranziciona lutanja, a narodu je sve gore. Tranzicioni procesi služe kao izgovor za nesređeno stanje u tim državicama. Neke od njih imaju svoj nacionalni program, a neke još tumaraju za njim. U nedostatku nacionalnog programa i svega drugog što je potrebno za lojalnost državi i njenim institucijama, dovodi se u pitanje sposobnost države da od građana traži odanost i žrtvu.
Jedan dinast se odlučio da pobjegne iz svoje države i da njegovi hrabri vojnici polože oružje pred onima koji su ih okupirali i namjeravali da tu ostanu. Drugi se odlučio na žrtvovanje samog sebe i svojih hrabrih vojnika da bi na kraju trijumfovao i vratio se s ojačanom žudnjom da se njegov narod konačno ujedini. I evo ga sada optužuju da je okupator svoga naroda, a ne oslobodilac od ljage koja je mogla da ostane na obrazu bratskog mu naroda. Mi na Balkanu smo trajni bundžije i to je ušlo u naš mentalni kod. I prije jedan vijek pobunio se jedan dio privilegovanih i taj refleks bi se desio i danas kada bi se ukinule vlastodržačke i novčane privilegije onima koji ih sada imaju. Pustimo da o svemu konačnu riječ dâ prava istorija, koja mora biti svjetlost istine, a ne sluškinja politike koja najčešće zatamnjuje istorijske istine.
Braća se svađaju, ali se i mire, i ne mire ih žene i nedobronamjerne komšije. Zar nijesmo siti sukoba i zavađa? Koliko smo miroljubivi, a koliko nasilni umnogome zavisi od drugih koji hoće da ponište samobitnost u vjeri, jeziku i nacionalnoj pripadnosti, dakle, identitetu.
Kad bi grešni priznali svoju grešku, i oprostilo bi im se. Ako je ne priznaju, udvostručuju je.