- Piše: Čedomir Antić
Ustavni sud je presudio. Šampioni demokratije, zaštitnici slobode građana Crne Gore i borci za ravnopravnost narodâ napaćene države – Nebojša Medojević i Milan Knežević privremeno su ostavljeni na miru. Jedan suštinski teroristički režim prestao je zakratko da ih teroriše. Svako onaj ko vlada protivno zakonima jednom postane običan terorista. Premalo častan da vlada bez sile, nedovoljno hrabar da podmetne negdje bombu ili otme nekoga pa da onda rizikuje međunarodnu reakciju i kaznu – ukratko sitan čovjek i veliki tiranin.
Neko bi naivan, neobaviješten ili pokvaren rekao da je Crna Gora Mila Đukanovića nekakva pravna država u kojoj ne samo da se Ustavni sud nešto pita, već je u stanju i da prkosi režimu. Ko nije poznavao političke pretke Mila Đukanovića i Duška Markovića – od Feliksa Edmudoviča Đeržinskog do Slobodana S. Miloševića – ne može ni naslutiti kako funkcioniše sudstvo u režimima takvog tipa. Sudstvo nije ništa više od viklera u kosi diktatora. U ovom slučaju Mila Đukanovića. Ono se može predstavljati kao „nezavisno“ samo onda kada je potrebno režimlijama. Eto, lijepo je bilo dok je trajalo... Model prema kome je u pritvor moguće smjestiti svakoga, makar imao i poslanički imunitet, bez ikakvih ispunjenih uslova, a sve u ime pravilnog toka sudskog procesa. Kako je Đukanović pametan – kao pčelica. Čudo je kako jedan takav um nije išao negdje drugdje – u nauku, tehniku, na kvizove – kud se zarobi u banalnost dnevne politike?! Gdje je ta intelektualno-superiorna samostalnost, već sve uspjehe postiže krijući se iza nekog Miloševića, Klintona, Buša, Putina, NATO-a, Duška Markovića...? Nevolja je sa inteligentnim prevarama što iza njih obično ne stoji hrabri nepokolebljivac. Crnogorski vlastodršci su uočili da je narod ponovo jako ljut. Da se sa svih strana napadana opozicija ponovo ujedinila. Da se sve to neće dobro završiti i da bi umišljeni puč mogao jednom da se pretvori u stvarnu revoluciju. Narodni bunt koji bi Crnu Goru konačno izveo iz tame koju, kad god je u proteklih vijek i po bila samostalna, provodi pod nekakvim protuvama iz kurdistanskog ili centralnoameričkog kulturno-političkog kruga. Đukanović i Marković su razumjeli da im ovih dana niko s kim su razgovarali (a da je prošao pošten sistematski pregled) nije rekao kako su genijalno smislili da Medojevića, Kneževića, Dikovića i Branku Milić doživotno zazidaju u Skadar crnogorske paradržavnosti. I zato su se povukli. I koliko god bilo tačno kada im kažu da je odluka Ustavnog suda pokazala da je čitav režim faktički neustavan, te da su tipusi kakvi su marionetske sudije i tužioci ovom odlukom suštinski stavljeni van zakona, oni će stati hrabro i junački kokodaknuti kako je „sudstvo u Crnoj Gori nezavisno“.
Ako je nezavisno, kako to da su Milo Đukanović i njegov Sančo Pansa Duško Marković još uvijek na slobodi?
Sudstvo u Crnoj Gori ostaje kao organ prinude nad opozicijom i svima koji drugačije misle, te kao instrument režima. Samo pomoću sudstva režim može da se povuče, da poništi neki svoj potez i onda još posle tvrdi kako je to obrukano, slugeranjsko sudstvo u svojoj suštini samostalno i kako se oni, u stvari, samo njega pomalo plaše. Sjećam se takvih emisija na RTS-u, dok je za Mila i njegove kompanjone Sunce još uvijek svanjivalo u Srbiji i u vrijeme kada su, počne li pljusak u Beogradu, otvarali svoje šarene amvrele u Podgorici. Sudija ili tužilac sjede kao na iglama, dok se neki vlastodržac širi na fotelji u pretoplom studiju. Onda on počne da govori o tome kako poštuje samo sud i kako su mu presude svetinja. A oni se avetnici tamo znoje i kako ova politička veprina sve agresivnije pokazuje koliko ih se plaši nervoza postaje sve veća. Sve se završi tako što se predstavnici Miloševićevog sudstva brane osmijesima. Nervoznim, uplašenim ali ipak osmijesima, prije svega kako bi uvjerili javnost da su oni ipak pristalice velikog vođe, zbog čega politička zvijer sa kojom su „zatvoreni u studiju“ ne bi trebalo da ih ne ubije u samoodbrani, prilikom bijega iz studija.
Tako je to i u Đukanovićevoj Crnoj Gori. Mada, ima tužilaca i sudija koji su stvarno povjerovali da imaju posao značajniji od pudera na licu ostarjelog režima. I, naravno, kako to obično biva, hrabrost i gnjev pokazuju na slabima i obespravljenima. Umjesto da se suoče sa crnogorskim don Netom, kotorskim don Feliksom Galjardom ili pljevaljskim Hoakinom Guzmanom Loerom zvanim El Čapo, oni se plaše studentkinje iz Beograda koja je, da se ne zaboravi, napala i teško umlatila plemenitu i prepoštenu crnogorsku sudinicu. Dokaze za očigledno traže od Medojevića i Kneževića. I najrađe bi da ih iznude torturom, ako je moguće. To znaju, ostale istražne metode su im nepoznate.
Jednog dana kada Crna Gora bude ponovo slobodna i po prvi put zaista demokratska država, imperativ je da budu demontirani temelji autoritarnosti, populizma i šovinizma. Sud je nezavisan samo onda kada je u stanju da osudi ministra iz vladajuće stranke i sa visina vlasti skine predsjednika republike. Srpski kraljevi su sami silazili sa vlasti za manje od onoga što sada rade Đukanović i Marković. Djecu su lišavali prestola za samo jednom pokazanu oholost koja je tokom tri decenije postala suština postojanja Mila Đukanovića. Mene lično ne zanima šta će većinski Crnogorci činiti sa slobodom i demokratijom kada je jednom izbore (ako im ih neko bude dao one nikada neće biti njihove). Mene kao stranca zanimaju samo prava mog naroda. I da... ne primamo više u svoje redove. Kao Srbin se tokom ovih decenija pokazao samo onaj ko je hrabar da stane u odbranu sebe i svojih predaka. Ko je jednom otpao, zarobio sebe u tuđina, ne treba da se vraća. Ne sporite nam ravnopravnost koju smo desetak puta izvojevali i ponovo ćemo, samo nas pustite nas na miru. Ne udružujte se sa dušmanima da bi nam nanijeli zlo, sa neuvjerljivim opravdanjem da namjeravamo da vas posrbimo. Nećemo vas. Ne trebate nam. Ne može svako biti Srbin: ili jesi ili nisi lav. Možemo biti sugrađani, braća više nikada.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)

---