-Piše: Milan Mišić
U glavnom balkanskom zapletu, onom između Srbije i Kosova, u godini koju upravo ispraćamo mnogo toga se događalo, ali se, kad se sve sabere i oduzme, malo toga suštinski promijenilo.
Završnica je doduše obilježena „kontrolisanim napetostima” izazvanim političkom ofanzivom Prištine čiji je rezultat de fakto blokada uvoza robe iz Srbije uvođenjem carina od sto odsto. To je dovelo i do potpune blokade „dijaloga” u okviru „Briselskog procesa”, kako je međunarodna birokratija krstila zasad jalova nastojanja da se postigne, da opet upotrebim njenu formulaciju, „sveobuhvatni i pravno obavezujući sporazum o normalizaciji”, što će reći da se problem koji je završni čin rastakanja Jugoslavije – riješi.
U tom pogledu ova godina je trebalo da bude godina preokreta, ali je donijela malo pomaka u traganju za, kad je o srpskoj strani riječ, željenim „kompromisom”, koji se u Beogradu definiše kao rasplet u kojem „niko ne dobija sve što želi”.
U čitavoj situaciji, na prvi pogled beznadežnoj, postoji jedna zagonetka: da li je ono što se vidi zaista i ono što se događa i da li su briselski susreti bili samo neka vrsta simulacije koja je zaklanjala pogled na ono što se događa iza scene?
Više nego sve drugo, na ovo su pažnju skrenula dva gotovo istovjetna pisma sa uobičajeno grotesknim potpisom predsjednika SAD
Donalda Trampa, poslata 14. decembra na adrese predsjednika Srbije i predsjednika Kosova.
U svakom se, u samo desetak rečenica, konstatuje ono što dosad niko drugi nije primijetio: da je pomenuti sporazum „na dohvat ruke” i da bi dvojica lidera trebalo da tu šansu iskoriste, za šta bi bili nagrađeni specijalnom počašću: prijemom u Bijeloj kući.
Jedan srpski tabloid je ovome pridodao i Nobelovu nagradu za mir, koja je kao mogućnost, u opticaju bila i ranije, s tim što bi sada, pored
Aleksandra Vučića i
Hašima Tačija, treći laureat, umjesto šefice EU diplomatije
Federike Mogerini, bio Tramp.
Pisma su protumačena na više načina: za jedne su podrška i podsticaj, za druge ultimatum, za treće konačan dokaz da Amerika Evropi preotima liderstvo u rješavanju ovog problema, a za četvrte konačan dokaz promjene američke politikeâŚ
Svako je, dakle, u Trampovim pismima vidio ono što mu se svidjelo (neki i američki pristanak za „razgraničenje”), ali je sasvim izgledno da svi na kraju ostaju razočarani.
Ono što ipak nije sporno, to je da do hepienda u ovoj drami vodi više puteva i da njeni akteri ne uspijevaju da se usaglase kojim da krenu.
Predsjednik Srbije povodom Trampovog pisma, kojim se, začudo, nije hvalio kao njegov sagovornik iz Prištine, insistira da dogovor nikako „nije blizu”, a iz svih njegovih izjava proizilazi da očajnički pokušava da se uhvati za nešto što bi mogao da proglasi za kompromis, pošto je već priznao da Srbija u ovom momentu „nema ništa”, te da bi dobitak bio „i jedan kvadrat” Kosova koji bi ostao u sastavu Srbije.
Na drugoj strani pak, igru, umjesto predsjednika Tačija sve više vodi premijer
Ramuš Haradinaj čija je strategija potvrđivanje kosovske državnosti, čak i potezima koji su daleko od toga da budu politički korektni, kao što je blokada namirnica iz Srbije.
Njegova najnovija inicijativa, koja mu daje prednost na pregovaračkoj šahovskoj tabli, jeste objelodanjivanje nacrta sveobuhvatnog sporazuma sa Srbijom, dokumenta od 30 strana (očigledno prethodno usaglašenog među akterima tamošnje političke scene), koji u prvim danima sa srpske strane nije zvanično komentarisan.
Od Beograda – i predsjednika Vučića koji je solo arbitar srpske politike – očekuje se da uzvrate sopstvenom platformom ili nekim kontra predlogom, što bi bila podloga za obnovu pregovora. U starom ili (što je vjerovatnije) nekom novom formatu, sa istom posrednicom (Mogerini), ili nekim drugim aranžmanom, sa pridodatom Amerikom (koja je i dosad bila u susjednoj sobi), ili u nekom širem međunarodnom forumu koji bi uključivao i dvije članice Savjeta bezbjednosti koje su dosad bile po strani, Rusiju i Kinu.
Varijanta alternativna dosadašnjoj čini se svrsishodnijom, s obzirom na jalovost dosadašnjeg dijaloga, koji nije uključivao mehanizme za realizaciju već dogovorenog, što je dovelo u pitanje i sam smisao sporazumijevanja.
Prije toga treba, međutim, razriješiti dilemu: da li je međunarodnim faktorima zaista stalo da se problem što prije reši, ili im odgovara situacija što gore to bolje, ma kako to na prvi pogled bilo nelogično.
Primjetno je inače da se Kosovu više žuri nego Srbiji, gdje opstaje iluzija da će se neka spasonosna formula pojaviti sama od sebe, bez prethodno mukotrpnog sagledavanja šta je od poželjnog moguće, kao i koje sve žabe se moraju progutati. I uvažavanja starog pravila da ono što ne može da se promijeni, mora da se prihvati, bolje ranije nego kasnije.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)
)){kind=small}
