-Piše Čedomir Antić

Dobra je godina bila 2018. - berićetna. Crna Gora je požnjela prve uspjehe nakon učlanjenja u NATO. U decembru 2017. prosječna neto zarada iznosila je 512 eura, a u oktobru 2018. godine – 511. Mislim da premijer Marković treba da odmah da ode do Štokholma i tamo započne štrajk ćutanjem. Treba da ćuti kao zaliven dokle god mu ne daju Nobelovu nagradu – za ekonomiju. Ja mislim da nema države na svijetu koja svoj ulazak u NATO nije naplatila. Čak i Bugarska se, pored svih problema i mana nakon ulaska u jedan agresivni imperijalni vojni pakt, malo ekonomski osevapila. Ispada da u Crnoj Gori baš nimalo nije bolje. To može samo Duško Marković, čovjek koji bi izgubio i nacrtanu ovcu samo kada bi bilo milosrdnika koji bi bio spreman da mu je naslika i naivan da mu je povjeri. Ta politička prostitucija sa NATO-om mogla je bar da ima neke materijalne benefite (što bi rekao Tukidid Vukanović iz Podgorice, master od izraelsko-arapskog rata). Gdje je tu benefit?
Možda je stvar u „promjeni civilizacije“ o čemu je tako mudro zborio premijer Marković. Ali i tu ide teško. Naime, po nečemu je Crna Gora Mila Đukanovića jedinstvena u Evropi... Ima najviše ubistava na hiljadu stanovnika. Donovi Neto, Galjardo, Eskobar i Loera nisu uvozni proizvod – kao onaj Šinavatra kome su prodali državljanstvo „šampionke evropskih integracija“. Oni su originalni crnogorski produkt, nemoguć u stara, srpska vremena. Tada je Crna Gora izvozila mudre, vrijedne ljude – sve do Argentine. Danas, eksplozije raznose automobile od Beograda do Beča i odatle do španskih regiona. Kakav ponos – naši u „belom svetu“. Tako to i treba u državi u kojoj je pola stanovništva obespravljeno – lišeno prava na jezik i pismo. Tako je to u zemlji čiji predsjednik izaslanika Kamore naziva „moj prijatelj mafiozo“ – i još se hvali time pred prijateljima. Čovjek koji je opoziciju u parlamentu nazvao „kretenima“. Pa u EU bi ga majke i očevi djece sa posebnim potrebama zbog takve bahate nesmotrenosti lišili ne samo predsjedništva već i poslovne sposobnosti! Ali u takvim državama bi već na karakter dobio jedno deset godina robije. Kod nas se za tako nešto ulazilo u predsjedništvo SSOJ. Zato nam je tako. Crna Gora je država koja je otvorila 32 poglavlja pristupanja EU. Zemlja čiji je prestonički gradonačelnik iz žbunja vrebao novinara da ga umlati. U toj zemlji vladajući režim stvara nacionalnu crkvu bez monaštva i vjernika oko jednog jurodivog raspopa koji je tokom prošle godine javno udario jednu ženu. I nikom ništa. A rektor?! Pa, mislim, vrijeme je da masteri budu rektori. Ovaj je dozvolio da mu dvanaest godina posle sticanja državne nezavisnosti još uvijek stoji nadgrobni spomenik, a na njemu natpis kojim mu je prađed slavio srpstvo. Tek sada je uklonio taj odvratni simbol srpske okupacije. Sjetio se kako je i on žrtva Božićnog ustanka baš kao i onaj medijski magnat Šuković. Zaplakao se i oskrnavio prađedov i očev grob. Mogao je i da ga proda. Kad su Milo i Duško mogli da prodaju državu, može i on nešto što mu pripada. Jedno parče zemlje koje smeta u karijeri i remeti put ka EU.
Godina 2018. predstavila je režim Mila Đukanovića u punom svjetlu. Održani su predsjednički izbori. Svaka čast: pobijedio je Đukanović, ali više je građana propustilo da izađe na izbore nego što je glasalo za čovjeka koji se hvali kako je u jednom mandatu premijerskim potpisom zaposlio više od dvije hiljade ljudi. Čudotvorac. Pa ipak, pored medijske blokade, institucionalne opstrukcije izbornog procesa, podrške najmračnijih političkih i kriminalnih snaga, pobijedio je nakon što je u Ulcinju otkriveno devet listića sa istim registarskim brojem.
Što bi rekli Đukanovićevi korupcionaši koji su pred referendum namjeravali da podmite Mašana Buškovića, Crna Gora je upravo 2018. „prelomila mozak“. Suđenja cjelokupnoj opoziciji su ubrzana, za dvije godine bilo je dvije stotine ročišta. Toga nigdje nema, pošto pravednici kakav je Đukanović sude 200 minuta, a ne dvjesta ročišta, dok u demokratskim državama ročište ne može biti zakazivano na sedmičnom nivou. Zabranjen je ulazak u Crnu Goru pjesniku i profesorima univerziteta. Đukanović je shvatio grešku, kaže kako nam je time dat medijski prostor, ali optužuje i Srbiju. Kaže, Srbija kvari odnose sa Podgoricom, Zagrebom i Prištinom. Kada bi neko oteo Crnoj Gori 12 odsto teritorije, protjerao pet odsto ukupnog broja njenog naroda i obespravio onaj njegov dio koji u jednoj državi čini 34 odsto stanovništva dok se njenim jezikom služi 50 odsto onih koji znaju da govore, ona svakako ne bi bila srećna. Tako nije srećan ni Vučić, Đukanovićev mlađi partner u poslovima koji još uvijek nisu poznati ni istražnim, a kamoli sudskim organima. Ipak, crnogorski predsjednik je širok čovjek. Iako ugrožen, on se neki dan oduševljeno zatrčao ka Vučiću. Poljubiše se. Bio bi to „hepiend“ da se nisu ižljubili tri puta!? Šta ćemo sad? Đeda možeš da iskopaš, ali starih navika teško se odreći. Srećom, za te Đukanovićeve „srpske“ navike se ne robija.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)

---