-Piše: Krsto J. Pejović

Ukupna priča u parlamentu, koja je prethodila usvajanju Rezolucije o poništenju odluka velike Podgoričke skupštine iz 1918.godine, obilovala je krupnim riječima, i to od okupacije od strane Srbije nad Crnom Gorom pa do izvršene aneksije. Poznato je da čovjek, kroz svoju istoriju, neumorno traži osnovnu, objektivnu i činjenicama poduprtu vječnu istinu bez ostatka. Takođe, znano je da je istorija svjedok vremena. Međutim, usvajanjem pomenute rezolucije koja, po prirodi stvari, nema pravnog domašaja nad okolnostima zbog kojih je donesena, nijesu data neka nova posebna saznanja, koja bi ukazivala na pokušaje pomjeranja granica istorije Crne Gore. Prije bi se reklo da se htjelo zaobići očito saznanje, jer ta nova iskustva nijesu dovela u sumnju dosadašnju spoznaju značajnih istoričara Crne Gore, poput dr Dima Vujovića, dr Novice Rakočevića, dr Zorana Lakića, dr Miomira Dašića, dr Đoka Pejovića, dr Vlada Strugara, dr Novaka Ražnatovića i dr. Ovi autoriteti svoj su život posvetili istorijskoj istini, bar kad je riječ o Crnoj Gori, svjesni da istina suviše trpi, ali da se nikada ne gasi. Jezik njihove istorijske istine je prost, jednostavan, bez proizvoljnosti i nepobitan, onakav kako je nastajala Crna Gora. Inače, sama Rezolucija Skupštine Crne Gore ne bi bila toliko „prisutna“ da nije učinjen propust na način da niko od poslenika tog akta ne reče da je Crna Gora u Prvom svjetskom ratu kapitulirala, da je bila okupirana od Austrougarske, da je narod Crne Gore od Švaba bio zlostavljan, ubijan, mučen i utamničavan u tada poznatim kazamatima. Zaboravlja se da kralj Nikola nije po „dužnosti i volji naroda pobjegao“ iz Crne Gore u „korist otadžbine‟. U nekim ocjenama, povodom obilježavanja godišnjice Velike podgoričke skupštine, ide se dotle da je taj događaj dijagnosticiran kao slučaj u domenu psihoterapije. Iako se kroz istoriju može naučiti puno mudrosti, neka je bar za utjehu „da je nacija zajednica jezika i porijekla“. Za one koji ne žele zaviriti u korice istorije, valja podsjetiti da „dubinski korijeni‟ ideja jugoslovenskog ujedinjenja ne potiču od 1918.godine. Još je izaslanik vladike Petra I, Savo Ljubiša, 1798.godine nosio u Rusiju projekat o kraljevini Stare Raške, koja bi bila tolika da bi davala 200.000 vojnika. O Njegoševoj ideji slovenstva da i ne govorimo. On je znao ko smo. On se u vasioni nalazio pored Boga. Njegova mentalna higijena bila je čista. On je jedini imao pravu viziju između neba i zemlje. Kod njega ugled istine ne umire.On je bio smisao kulminacije istorije Crne Gore. On je živa voda koja natapa naše biće. Zato se danas osnovano postavlja pitanje da li se u ovo vrijeme rekonstruišu misli naših predaka. Čini se da je običan čovjek sve manje u osjećanjima svoje prošlosti i svoje tradicije. Kao da je duh vremena suspendovao načelo da je „razumnost postulat bića“. I pored toga što većina građana Crne Gore nije u stanju da posjeduje svoje „istorijsko znanje“, ipak ne zaboravljaju da je preko 7.000 porodica iz Crne Gore kolonizovano u Vojvodini, nakon završetka Drugog svjetskog rata, što je činilo minimum 30.000 građana. Sve te porodice „dobile su“ besplatno kuće i okućnice. Takođe, pretežan dio naroda Crne Gore zna da je u XIX vijeku veliki broj tadašnjih stanovnika Crne Gore naselio pojedine prostore Srbije i dobio besplatno makar imanja. Danas u Srbiji živi najmanje jedna Crna Gora. Neke druge podatke i nespornu činjenicu nije potrebno navoditi i isticati. Dobronamjeni čitaoci i oni koji znaju šta je tradicija Crne Gore svjesni su da mrak koji se nadvio nad Crnom Gorom 1916.godine nije došao sa Istoka i od Srbije. Istorijski kontekst, pad i raspad tri carevine, Oktobarska revolucija u carskoj Rusiji, kao i riječ pobjednikâ, imali su, pored već prisutne ideje o ujedinjenju jugoslovenskih naroda, osnov za nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je „obrazovana“ 20.12.1918.godine. Dakle, nastanak jugoslovenske države nije zavisio samo od interesa i težnji naroda koji su to željeli, već i od međunarodnog faktora. Bez namjere da se zatre bilo koja rana ili raspeće, treba reći da je kralj Nikola, kad mu je bilo najpotrebnije, govorio biranim riječima o srpstvu i potrebi ujedinjenja sa Srbijom. Da li je sve bilo ispravno što se dešavalo nakon 1918.godine, zasigurno ne. Inače, kralj Nikola nikada nije gubio kompas dinastičkih interesa, i to je bilo njegovo pravo, kao i svih drugih monarha. Ovo sve ne bi bilo toliko interesantno da „nova shvatanja“ nijesu podobna za sve istine. Arhitekte nove istorije najavljuju otrježnjenje. Ali ta nova priča nije posve spoznaja koja je apsolutno relevantna sa Podgoričkom skupštinom. Iole nepristrasne analize i mišljenja kazuju da „novi val istorije“ ne može zamagliti očiglednost. Ono što „nosi‟ sadašnja Rezolucija Skupštine Crne Gore nije neko novo naučno štivo koje bi potkrijepilo istorijska fakta. Jedino su vrednosni sudovi relevantni za svaku nauku, pa i za istoriju. Strogi istorijski prilaz postavio bi bar pitanje gdje bi se našla Crna Gora da nije bilo ujedinjenja? Prošlost je ključ za sve, pa bili posrijedi bjelaši ili zelenaši. Ravnoteža snaga u svijetu uvijek je bila u središtu razvoja svjetske politike. Istorija nema funkciju da prekraja istinu. Njeno je da širi horizonte potpune istine. Stoga, treba više blagih riječi koje zovu i tragaju za prijateljstvom, jer etnička čišćenja „nažalost“ nijesu izgubila mogućnost „novih poduhvata“. Dobra priča koja izvire iz morala predikat je svake etike i demokratije. Nudimo teme koje objedinjuju naš narod i narode iz okruženja. Njih ima napretek, bez obzira na to da li su naši preci bili za ujedinjenje ili za kralja. Ovo je vrijeme novih tehnologija, koje ne zavise od odluka Velike podgoričke skupštine. Ovo je vrijeme koje traži nova pravila, bez podjela. Previše i odviše je nepovjerenja i nesreće bilo među nama. Učinimo sve na poboljšanju demografskog i socijalnog napretka. Svaki napredak daruje život u novoj vrijednosti. U centar pažnje konačno treba staviti ljubav, prijateljstvo i poštovanje. Bez tih vrijednosti teško da bi i bogatije društvo moglo da se razvija i opstaje. I, na kraju, za sve nas Crna Gora je bila i ostala svetinja. Ispod svakog njenog kamena nalazi se istorija, čije će njegoševske priče trajati za vijek vjekova.

---