-Autor: Njegoš Mrkonjić
Neopisivo je teško otrgnuti se tom nevidljivom i duboko ukorijenjenom nadzoru Velikog Brata kasabe, koji te poput mrtvaca hvata za nogavicu i vuče u monotoniju grobne tišine, gdje polako umireš i na kraju kad umreš ne znaš ni da si umro.
Koliko je samo njih, nevjerovatnih talenata, fudbalera, pjevača, slikara, pisaca, inženjera, odličnih zanatlija, izvrsnih i nasmijanih ljudi punih života sebe zauvijek ugasilo, izgubilo osmijeh, izgubilo vjeru u sebe.
Koliko je samo njih ostalo na pola puta, neispunjenih, ozlojeđenih, neostvarenih, i to samo zato, jer su slušali glas provincije, jer su htjeli da se dopadnu i budu prihvaćeni, padajući slobodnim padom u jezero crva i postajući njihova hrana.
Na kraju su izgubili sebe, razložili se i postali najveći neprijatelji slobode, dušmani krilate misli, loši profesori i pijanice, nacionalisti i hulje, ulizice i prijatelji činovnika. Cinični do beskraja, zlikovci sa nacrtanim osmijehom. Čizma koja gazi sve što raste i hrani se suncem, plaćenici, robovi svoje razočaranosti. Uplašeni od demona samoće i usamljenosti.
Nije lako koračati sam i nositi breme glavnih junaka, još teže je rizikovati siguran i utaban put već isprobanih recepata okoline. Užasava i sama pomisao na hladnoću koja te zatekne mimo tog puta. Ledena kiša dubokih pitanja, koja se nameću bez da znaš otkuda dolaze i kuda odlaze.
Borba, borba u krvi do koljena sa samim/om sobom, koju niko ne može da vidi niti ko može da čuje, sem tebe, i Logosa, jedine niti za koju se možeš uhvatiti dok beskrajno propadaš kroz maglu sumnje.
Glasovi zvijeri, primordijalni haos koji te baca i kida na hiljade komada, ali te ne ubija. Preživljavaš. Dižeš se i sastavljaš. Ne znaš kako, ali znaš da možeš. Uzimaš svoj ognjeni mač i nastavljaš, jer mrak nije kraj, već je samo put; a strah, to je najveći razlog ljudskog posustajanja, strah od smrti prije smrti, od odbačenosti i margine, od uništenja trenutnog sebe, strah od boljeg, ali i goreg, jer ne postoji garancija da će se stići i uspjeti.
Strah je zaustavio slikarev kist, pjesnikovo pero, prste odvojio od žice. Uplašen čovjek je zaustavio svoje misli ne želeći da se pita, ne želeći da bude svoj, već samo slika tuđih očekivanja, remek (ne)djelo duha provincije.
wwwbuka.com
)){kind=small}
