-Autor: Azeezah Kanji

U ime „očuvanja“ civilizacije, sile koje vode „rat protiv terorizma“ oživjele su oblik kazne koje je nekada Vrhovni sud SAD opisao kao „primitivniji od mučenja“: oduzimanje državljanstva. Nasilna denacionalizacija podrazumijeva „potpuno uništavanje statusa osobe u organizovanom društvu i ona se podvrgava sve većem strahu i stresu. Ukratko, iseljenik gubi pravo da ima prava“, naveo je sud u presudi 1958. u slučaju „Trop protiv Dullesa”. No, uprkos ovim ekstremnim efektima protjerivanja, određene države koje tvrde da ponajviše brane ljudska prava usvojile su zakone koji im omogućavaju oduzimanje državljanstva onima koje proglase „teroristima“ ili nepoželjnima, a među njima su Velika Britanija, Francuska, Belgija, Danska, Holandija, Kanada (da bi to kasnije povukla) i Australija.
(Sa svoje strane, SAD se u svojoj protivterorističkoj strategiji drži navodno manje primitivne taktike mučenja, kao i vanpravnih ubistava bespilotnim letjelicama pošto je oduzimanje državljanstva Vrhovni sud 1967. proglasio neustavnim, pa je „lakše (za američku Vladu) da ubija (svoje građane) nego da oduzima državljanstva“, smatra profesor pravnog fakulteta Temple Peter Spiro.)
Dvije nedavne priče o oduzimanju državljanstva – jedna u Velikoj Britaniji, druga u Australiji – prikazuju nekoliko problematičnih aspekata ovakve prakse: opasno visoki nivoi tajnosti državnih zvaničnika, neproporcionalno ciljanje muslimana i uništavanje najosnovnijih prava prognanika.
U intervjuu za Bi-Bi-Si 26. decembra, britanski ministar unutrašnjih poslova Sajid Džavid branio je odluku o oduzimanju državljanstva i eventualnoj deportaciji pet muškaraca pakistansko-britanskog porijekla koji su osuđeni za seksualno zlostavljanje i trgovinu ranjivim mladim ženama u Ročdejlu – dijelu skandala „dotjerivanja bandi“ u kojem se dešavanje prikazuje kao jedinstvena muslimanska patologija iako se odnosi na 0,005 posto britanskih muslimana i skoro 90 odsto bijelaca koji su osuđeni za zlostavljanje djece. Zaista, otkrivanje slične operacije u kojoj su napadane tinejdžerke 2012. u Derbiju – ali u kojoj su velikom većinom bili bijelci zlostavljači – nije dovelo ni blizu do histerije koju je izazvao slučaj u Ročdejlu, a ni medijski uopšte nije bilo pokriveno.
Takva situacija, međutim, nije spriječila Džavida da insistira na značaju pakistanskog porijekla napadača u Ročdejlu i govori o postojanju „kulturalnih razloga… koji bi mogli dovesti do ovakvog ponašanja“.
Da je gledao mimo pakistanske „kulture“, ministar je mogao naći „razloge“ koje je tražio bliže svojoj kući – nedavna istraživanja su otkrila svakodnevnost sličnih predatorskih i „oblika ponašanja“ seksualnog iskorištavanja u britanskim crkvama, politici, školama, dječjim ustanovama i medijskim i industrijama zabave.
Bivši dugogodišnji parlamentarac iz samog Ročdejla (i nije Pakistanac) Cyril Smith navodno je seksualno napao najmanje osam dječaka koji su bili na brizi Vlade, a to je dokumentovano u prošlogodišnjem izvještaju Nezavisne komisije za seksualno zlostavljanje djece – umjesto da je tužen, on je dobio titulu viteza.
Džavidove tvrdnje, tako, bacaju malo svjetla na kulturalne osobitosti koje se pripisuju muslimanima, a ne na probleme koje profesorica prava sa univerziteta Berkli Leti Volpp opisuje kao „optuživanje kulture za loše ponašanje“: „Kada su akteri incidenta imigranti obojene kože, onda to problematično ponašanje razmatramo kao ‚kulturalno‘ i ovaj termin podrazumijevamo kao oznaku rasnog ili etničkog identiteta… Sa druge strane, kada bijela osoba počini sličan incident, onda to smatramo kao izolovan slučaj nenormalnog ponašanja“.
Oduzimanje britanskog državljanstva muslimanima koji čine seksualne prekršaje reificira ovo izmještanje u zakon tako što dodaje dodatnu kaznu za muslimane koja se ne odnosi na bijele zločince nemuslimane. Dječji zabavljač Rolf Haris, na primjer, nije dobio prijetnju progonom u rodnu državu, Australiju, iako je proglašen krivim 2014. godine za 12 slučajeva napada na mlade djevojke.
Slučaj oduzimanja državljanstva u Ročdejlu predstavlja značajno širenje državnih napada na muslimane „i služi za primjer kako mjere oduzimanja državljanstva mogu biti korištene mimo slučajeva nacionalne bezbjednosti i terorizma i korištene češće“, ističe sociolog sa Univerziteta Jork Nisha Kapoor u svojoj knjizi „Deport, Deprive, Extradite: 21st Century State Extremism“.
U sve češćoj praksi oduzimanja državljanstva, britanska Vlada se pokazala kao uobičajeni prekršitelj istih „britanskih vrijednosti“ koje navodno štiti od muslimanskog „ekstremizma“ – tačnije „vladavine prava, demokratije, pojedinačnih sloboda i međusobnog poštovanja, tolerancije i razumijevanja različitih vjera i vjerovanja“. Britanski ministar unutrašnjih poslova ima skoro nesputano diskreciono pravo oduzimanja britanskog državljanstva od pojedinaca – nije potrebno suđenje niti presuda – ako on ili ona odluče kako to „čini za javno dobro“.
Premda ova odluka treba da se koristi samo prema korisnicima dvojnog državljanstva, britanski sudovi su potvrdili oduzimanje državljanstva čak i u slučajevima gdje je drugo državljanstvo tek nešto više od pravne fikcije, pa su tako ljudi ostali bez države. Zakon o imigraciji usvojen 2014. godine dalje širi već široka ovlašćenja ministra unutrašnjih poslova da proglasi pojedince zvanično apatridima, čime ostaju ne samo bez državne pripadnosti, već i bez „prava da imaju prava“.
Žalbe u slučajevima oduzimanja državljanstva kada je riječ o državnoj sigurnosti saslušavaju se pred Specijalnom komisijom za imigracijske žalbe (SIAC), specijalnom tijelu koje može koristiti tajne dokaze koje optuženi ne može vidjeti: taj aranžman kritikovao je Zajednički komitet britanskog Parlamenta za ljudska prava jer „krši osnovne principe pravde“ i fer pleja.
Mogućnost istinske žalbe još više postaje iluzija zbog državnog obrasca izvođenja progona kada je osoba van države i brane joj povratak da se žali na to. Dva muškarca su bila progonjena i ubijena američkim dronovima u Somaliji nakon što im je oduzeto britansko državljanstvo – demonstracija smrtonosne sile denacionalizacije.
Izgleda kako su muslimani najčešće žrtve oduzimanja državljanstva i u Australiji. Tamošnji zakon o denacionalizaciji nedavno je korišten protiv Neila Prakasha koji je optužen za regrutovanje u ime ISIL-a.
Australijski ministar unutrašnjih poslova Peter Duton 29. decembra je objavio kako je Prakashu, koji je iz Melburna, državljanstvo oduzeto, a tu odluku je odbio da ponovo razmotrit uprkos otkriću da će on tako ostati bez države što je protiv i australskih i međunarodnih zakona.
Ciljanje australijskih muslimana mjerama ekspatrijacije otkriva stalno nastojanje prikazivanja muslimana kao izvora „ideološkog ekstremizma“ u društvu. Ipak, „pažnja prema onome što se predstavlja kao islamski ekstremizam je daleko od samog njegovog uticaja na australijsko društvo, a iznosi skoro 0“, ističu australijski akademici Scott Poynting i Linda Briskman.
Opasnosti „desničarskog ekstremizma“, sa druge strane, „generalno se minimiziraju u javnim i političkim arenama“, ističu oni. Jedan od političara koji je dokazano blizak takvoj propagandi je i sam ministar Duton koji je predložio ekspresno izdavanje viza za bijele južnoafričke farmere – navodne žrtve „bijelog genocida“ koji su izmislili ekstremni desničari – dok Rohinje i druge izbjeglice koje bježe od istinskog genocida zatvara u pritvorne kampove van teritorije države.
Od 45 „terorističkih“ incidenata koji su navedeni u Globalnoj bazi podataka terorizma Univerziteta Meriland od 2001. godine, devet su počinili muslimani, dok ih je 10 počinjeno nad muslimanima. Dok su bijelci muslimani osuđeni za „terorizam“ i osuđeni na dugogodišnji zatvor za početne zavjere – bez ključnih elemenata kao što su oružje, provodivi planovi i konkretne mete – počinioci nasilja nad muslimanima su dobili značajno manje kazne.
Na primjer, neonacista koji je pucao na džamiju Sulejmaninu u Pertu platio je globu, bez zatvorske kazne. Drugi čovjek koji je bacio zapaljivu bombu na džamiju u Brizbejnu nije krivično kažnjen, jer je sudija brinuo da li će moći da nađe posao, pa je morao raditi društveno korisne poslove.
Različitost posledica će biti uvećana prihvatanjem nedavno predloženih amandmana na australijski Zakon o oduzimanju državljanstva kojima se traži niži prag za denacionalizaciju povezanu sa „terorizmom“. Amandmani će olakšati, poput situacije u Velikoj Britaniji, da mnogi ostanu apatridi.
Kampanja oduzimanja državljanstva takozvanim „ekstremistima“ otkriva „ekstremizam“ samog „rata protiv terorizma“ – koji je s vremenom normalizovao stavove da muslimani optuženi da su opasni treba da budu „prognani“ ne samo od zapadnjačkog zakona i politike, već i od samih ljudskih prava.
(Al Jazeera)

---