-Piše: Boris Jovanović

Šta li misle i kako li se preispituju naši domobrani, članovi prve obitelji i njihovi podrepni ljubimci... da mi je da znadem...
Nikada neću biti elitni stvor, jednostavno nije mi se dalo. Sebi sam kriv. I u toj krivnji, bez osobite krivice, odista uživam. To mi je nekako jedino uživanje u tom društveno-političkom smisleniju. I nauživaću se, akobogda, još dugo u sopstvenoj marginalnoj utopiji...
No, to što nikada neću biti članom podzemne elite i uvaženim pripadnikom elitističnog skorup- serkla, ne otima mi pravo da svojevoljno i samovoljno dumam o našoj serbsko-dukljanskoj eliti, kad već za bolje i nijesam...
Šta li, zapravo, misli naša elita i kako li, o zaboga, ispira svoju glibavu savjest...
Mogu makar slutiti, jer slutiti jedino znam...
Elitni čo‘ek, što bi se reklo najelitniji elitista, ovako nekako može kojevitezati u mrklom mraku sopstvene mrkle savjesti ne bi li mu nekako u toj mrklini laknulo elitnoj dušici:
Jesam krao. I krašću. I točka. Ali, to što sam krao nije krađa. To su, brale moj, viši interesi. I to što sam krao, ne znači da sam lopov. Jer da nijesam krao, ne bi me ni bilo. A da me nije, teško bi i bilo bilo čega od svega ovoga što treba da bude. I još nešto: krali bi i drugi još više i još ljepše da su na mome mjestu. Dakle, da zaključim i umirim savjest svoju: Moja krađa nije samo moja stvar. Ona je u potpunosti stvar opštih interesa i napretka u svim segmentima društva. Kojeg društva, pita me namučena savjest. Pa društva lopova bez kojih ne bi ni bilo krađe koja je garant našeg poštenja...
Tako nekako blaži živu ranicu savjesti najelitniji elitista koji stoluje u Titogradu ili Biogradu, sasvim je svejedno. A kad ga otrovna žaoka savjesti baš onako podlo bocne, prepiranje prljave savjesti se nastavlja u samoći, naravski, i u gluvo doba noći njegovih gluvih i avetinjskih predsjedničkih laguma.
Jesam lagao. Lagao sam. Ali ta moja laž, tako mi istine, istinitija je od svake istine. Lažima sam branio više istine i to znaju svi oni istinoljupci, društveno odgovorna čeljad, koji su shvatili da je laž jedina istina koja garantuje budućnost i prosperitet. Kad god sam lagao, a lagao sam kad god sam morao, mislio sam na istinu. I samo na istinu. Jer istina ne može biti uhvaćena u laži. Šta bi bilo, ponekad se ozlojeđeno pitam, da nijesam lagao? Da li bi bilo naše opšte istine, narodne istine? I da li bi bilo čega bilo osim gole istine da nijesam istinski lagao? A ko je to mogao živjeti od gole istine? Bilo kada i na bilo kom mjestu...
Tako nekako naš najelitniji elitista, u Titogradu ili Biogradu, sasvim je svejednako, nastavlja svoju ispovijest naboden na trn sopstvene savjesti koja se još uvijek u trenucima samoće kao gladni crvić probudi negdje u dubokom mraku... Jesam izdao. Izdao sam. Ali ta izdaja nije u ime izdaje, već u ime patriotizma, ukoliko je ta riječ još uvijek u vanjskoj upotrebi. Patriotizam je ono kad volite nešto bez interesa. Patriotizam je, dakle, potpuna budalaština, što ne znači da lično nijesam patriota koji izdaje u ime patriotizma. Moja izdaja nije samo moja stvar. Moja izdaja je stvar svih nas. Svih nas koji smo, kada je bilo najteže, izdali i tako jednom zauvijek ispisali svojom herojskom izdajom vječnu odu patriotizmu. Da nije moje izdaje kad biste ovakvi kakvi ste, a nikakvi ste, bili patriote? Mislite malo o tome, patriotski izdajnici...
Tako nekako najelitniji stvor u Titogradu ili Biogradu, odista je identično, nastavlja svoju mantru samozadovoljstva, svoju odbranu od ala i vrana prokljucale krvožedne savjesti. Negdje u tami. Potpuno sam. Zaista sam. Sasvim sam. Jer najelitniji elitisti su uvijek sami. Zaista sami. Sasvim sami. U mraku sopstvenog ponosa koji i nije od ovoga svijeta:
Jesam kukavica. Kukavica sam. No, moj kukavičluk je stvar elitnog junaštva. Da nije mog junačkog kukavičluka, ne bi ni bilo našeg herojskog doba, naših viteških pregnuća. Moj kukavičluk, moj herojski kukavičluk, korijen je i srž vašeg herojstva. Utuvite to i pritvrdite ako ste već utuvili. Da nije svih mojih elitnih mana, ne bi ni bilo nijedne vaše vrline, vrli moj novi svijete...
I sve tako nekako. Pod pritiskom povampirene savjesti. U Titogradu ili Biogradu, svejedno...
(Autor je književnik)