-Piše: protojerej -stavrofor dr Velibor Džomić

Mnogi smatraju da SAD predstavljaju primjer moderne sekularne države u kojoj je dosledno primijenjen sistem odvojenosti Crkve i vjerskih zajednica od države. Takav stav najčešće izvode iz Prvog amandmana (1791.) na Ustav SAD iz 1787. godine kojim je propisano da „Kongres ne može da donosi nikakav zakon o ustanovljavanju državne religije, kao ni zakon koji zabranjuje slobodno ispovijedanje vjere, a ni zakon koji ograničava slobodu govora ili štampe ili pravo naroda na mirne zborove i na upućivanje peticije Vladi za ispravljanje nepravdi”.

Šira javnost zna da na svakoj novčanici te sekularne države piše: „Mi vjerujemo u Boga”. Takođe, šira javnost zna da novoizabrani predsjednik SAD neposredno prije stupanja na dužnost polaže zakletvu nad Biblijom (Svetim pismom). Naravno, predsjedniku je ostavljena i mogućnost da, umjesto zakletve nad Biblijom, pročita tekst svečane izjave. To je sve jasno propisano članom 2 Ustava SAD. Takođe, brojnost i slobodno djelovanje velikog broja crkava i vjerskih zajednica ukazuju da se u toj državi poštuje pravo na slobodu vjeroispovijesti. Nedavno sam posjetio Kongres SAD na Kapitol Hilu u Vašingtonu. U centralnom holu Kongresa, na najvidljivijem mjestu, ogromnim zlatnim slovima je ispisano: „Mi vjerujemo u Boga”. Na taj način, ta moćna sekularna država iskazuje svoj odnos prema Tvorcu. Nemalo sam se iznenadio kada sam vidio taj natpis u najvišem zakonodavnom organu SAD kao sekularne države. Brzo se ispostavilo da tu nije kraj mom iznenađenju. Imao sam priliku da kao gost prisustvujem jednoj sjednici Predstavničkog (Donjeg) doma Kongresa. Očekivao sam sve osim da će sjednica, nakon otvaranja od strane predsjedavajućeg, početi molitvom. A molitvu je sa centralne kongresne govornice pročitao rimokatolički sveštenik, koji vrši dužnost kongresnog kapelana (duhovnika). Svi prisutni kongresmeni su, bez obzira na različitost njihovih vjerskih, političkih, partijskih, ideoloških i drugih uvjerenja, ustali i u miru i primjetnom molitvenom stavu saslušali molitvu koju je izgovorio kongresni duhovnik. A u sred Kongresa postoji i kongresna kapela kao molitveni, duhovni prostor koji služi za duhovne potrebe kongresmena, senatora i službenika Kongresa. Kongresni duhovnik nije ikebana nego je stalno dostupan kongresmenima, senatorima i osoblju Kongresa.

U Kongresu postoji Međunarodni odbor za slobodu religije, a u Stejt departmentu (Vladi) SAD postoji i poseban departman koji prati kršenje prava na slobodu vjeroispovijesti ne samo u SAD nego i u svim državama svijeta. Svake godine se priprema i objavljuje izvještaj o problemima u ostvarivanju prava na slobodu vjeroispovijesti, a prije toga se podnosi na uvid predsjedniku SAD kao nosiocu izvršne vlasti u toj državi.

Iako je vjerska tradicija Crne Gore bogatija i starija od američke, teško danas, na žalost, možemo zamisliti da se u Skupštini, kao najvišem zakonodavnom organu Crne Gore, može naći zlatnim slovima ispisan natpis: „Mi vjerujemo u Boga”. Teško je to zamislivo u državi čiji je najvažniji zakonodavac bio crnogorski mitropolit Petar I i koji je čuvenu Stegu 1796. počeo „u ime Oca i Sina i Svetoga Duha”. Ne treba zaboraviti da je knjaz Nikola 1905. Crnoj Gori podario prvi Ustav „po milosti Božjoj”. Da ovdje ne navodim povelju Ivana Crnojevića, Crnojevićev zakonik, Dušanov zakonik, Zakonopravilo Svetoga Save, Justinijanovo zakonodavstvo i sve ono što je prethodnilo crnogorskoj pravnoj tradiciji koja je nastala polovinom XV vijeka. Umjesto da se, ako već neće na zakonodavnu tradiciju Crne Gore, naslone makar na američku koja je postala uzor u Crnoj Gori u svemu osim u tome, naši zakonodavci se danas kunu u „sekularnost Crne Gore” koja nema nikakve veze sa američkom ili njemačkom. Čudom se čudim kako naši zakonodavci dobro vide „američka pravna rješenja”, na primjer, za homoseksualne osobe, a preziru i preskaču rješenja te države kada su u pitanju sloboda vjeroispovijesti i vjernici? A tek koliko je, „zbog sekularne države”, nezamislivo da sjednica Skupštine Crne Gore počne molitvom koju bi pročitao pravoslavni sveštenik. Pitanje je ko bi ostalo u plenarnoj sali Skupštine Crne Gore kada bi, kojim slučajem, sjednica počinjala molitvom?

Nije bilo davno kada je po Crnoj Gori pjevano: „Čizma noga, nema Boga” i „Ne vjerujem u nebesa no u Marksa i Engelsa”. Još uvijek nisu izblijedjela sjećanja na sahranjivanje Boga na više mjesta u Crnoj Gori, na ubistvo pravoslavnog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija i skoro 130 sveštenika Mitropolije, na izgon vjere iz škola i ljudskih duša, na institucionalnu ateizaciju, na skrnavljenje i poganjenje hramova, oduzimanje crkvene imovine i svega ostalog što je činjeno u ime „raskršćavanja sa religijom u novoj sekularnoj socijalističkoj državi radi odvajanja Crkve od države”.

Šta nam svojim Ustavom, Kongresom i znamenjima poručuje SAD kao savremena sekularna država? Vjera u Boga ili, ako hoćemo šire, religija ne samo da nije odvojena od savremenog čovjeka i društva u cjelini nego ni od sekularne države i njenih organa. Sekularna, savremena država nije i ne može da bude odvojena od vjernika, sveštenika i vjerskih velikodostojnika, jer su i oni građani kao i svi ostali u državi.

Vjernici i sveštena lica su neodvojivi dio savremenog kao i svakog ljudskog društva kroz istoriju. I zato je neophodno da se poučimo na primjeru američkog državnog sekularizma u čijem temelju, bez ikakve sumnje, stoji pravo na slobodu vjeroispovijesti kao univerzalno ljudsko pravo i slobodno djelovanje crkava i vjerskih zajednica koje svojim djelovanjem doprinose razvoju društva i države.

---