- Piše: Milutin Mićović

Što mi vrijedi današnji vedar dan kad je unutra ostala oblačina. Ne mogu da izađem u susret suncu. Negdje Vito Nikolić ima stih: „Zanoćila noć u meni...“ Eto, tako nekako. Zanoćila je Crna Gora u meni. Kad sam pun radosti, ne vidim ni Crnu Goru, ni njene provalije. Ne da ne vidim, vidim, samo sam oslobođen od njene težine. Vidim je, jasno, i ne pričinjava mi bol. To je privilegija dobre unutrašnje vidljivosti, i lakoće. Kroz ta stanja sam uvidio da je čovjek stariji od države. Čovjek je rob, dok služi državi. Tako to vidim, kad dobro vidim, kad me gleda nebo, i u meni nema nikakve težine, prebivajući daleko od svake sumornosti.

Evo sad, dok sam ipak realno sumoran, razbijam tu sumornost, sjećajući se radosti. Koja ima svoj korijen u nadčovjeku. Ne, nije to ničeanska priča. Žalim što Niče nije razumio hrićšanstvo, a imao je poriv krstonosnog saznanja.

Lako je meni, kako je Crnoj Gori, izudaranoj sa svake strane. Nije joj zbog toga lakše, što je brane kokoške, vrane, sojke, goveda i kupljeni analitičari... Kad bi umjela Crna Gora da se stidi svog televizijskog ogledala i svojih branitelja? Pa ipak ima ona neke godine, i neke vjekove. A TV javni servis nije stariji od svojih uredničkih šminkera. Ne bi se na to čovjek ni osvrnuo, da iza toga ne stoji monstruozan poriv nadlagivanja u ime „državnog interesa“. A državni interes je po tome - sačuvati lažnu sliku o svojoj državi i državnicima. Na koje ustaju bankovni računi, pranje novaca i crnih obraza. Kaže mi jedan, kome se otmu elementarne riječi: crnogorsku televiziju (Javni servis), trebalo bi baciti pod gomilu. Nijesu bili ludi koji su izmislili nekad takvu kaznu. Ta blebetanja „u ime države“ primijetio sam ovih večeri, ali na to nijesam reagovao (nije mi reagovao stomak) jer sam bio pun lakoće, i boljih misli. A sad, kako se kaže, „vraća mi se taj film“, i vidim ono što prije nijesam vidio. Kako ljudi mogu spanuti na slijepe sluge, i žilave crve. Kako predsjednika države u režiranoj odbrani crnogorskog servisa brane pametari, i izrodi.

Ne znam da li je crnogorskim vlastima otkazao „intelektualne usluge“ Beba Popović, ali biće Beba, bila zdravo vlast crnogorska. Ona je moćnija što je bolesnija. Evo, mislio sam da nikad preko mog jezika neće preći takvo ime, kao Beba Popović, daleki potomak Jaga iz Šekspirove drame.

Propašćemo, a da šta ćemo. Bolje propasti, nego ovako ostati. Što je Srbima crnje, Crnogorcima je bolje. Treba dodati – onim stopostotnim. „Milo, silo“, čujem kako uzvikuju neki ošišani mladići ulicom, drugi se krive iz auta s krstaš barjakom, pjevaju: „Ne može ti niko ništa, jači smo od sudbine...“

Naučio sam da slušam instrumentalizovani politički folkor, i ne reagujem. Koliko ne reagujem, dok prolazim ulicama, u opasnosti sam da na mene naleti auto. Ali ne miče mi se Crna Gora s uma - sve provalija do provalije. Nema Crnogorca da mu se ne hvata vrtoglavica, ako išta misli. Ako nije zaluđen propalom politikom, i sebe kuraži riječima - malo pomalo ovdje će doći naša nova majka Amerika. A bivšoj majci Rusiji - odmjerili smo od šake do lakta.

(Autor je književnik)

---