- Piše: Čedomir Antić

Pisali su ambasadori. Najviši stalni diplomatski predstavnici SAD u Beogradu i Prištini. Misle da će, posle uzgrednog Trampovog pisma, njihovo pismo nešto značiti vlastima dva posvađana naroda. Pozivaju, na srpskom i albanskom, na ukidanje kosovskih taksi na robu iz Srbije i BiH. Traže i od Srbije da nešto učini. Moraju, da se ne naljuti njihovo usvojeno kosovsko dijete. Dali su mu sve – samostalnost posle deset godina sasvim slabe i po žrtvama neznatne borbe i nezavisnost nakon osam godina međunarodnog glumatanja. Sada se ispostavlja da su SAD nekada mogle da rade šta god hoće, više ne.

Stoji Klintonov spomenik u kičastoj Prištini. Mladi Tonibleri pošli su prošle godine na fakultete, a možda su se uputili u inostranstvo gdje prosječni mladi Albanci najlakše nađu posao. U toku su kosovski poslovi humanista Olbrajtove i Klarka. Ali, bez obzira na veliku podršku, mnoga se obećanja nisu dogodila. Recimo, Srbija je pod sakcijama bila bolje viđena po svijetu nego Albanci sa Kosova danas, u EU i SAD, koji su im na riječima toliko naklonjeni. Dalje je i jednostavnije putovao glasač SPS-a iz Crne Trave 1998. godine, nego što će mlađani Tonibler Tači moći danas kada se čini da Kosovo iza ćoška čekaju članstva u NATO-u i EU.

Upravo zato ambasadori Skot i Kosnet i žele da izjednače albansku kosovku paradržavu i Srbiju. Srbija bi trebalo da „postupi konstruktivno“ kada Albanci prihvate da su međunarodni ugovori, koje su potpisali kao teritorija pod zaštitom UN, važeći! To bi bilo kao kada bi lopov došao do samoposluge i tražio 10 eura kao nadoknadu zato što ništa nije ukrao. Srbiji zamjeraju zato što ne dozvoljava da Kosovo uđe u sve međunarodne ustanove i, konačno, u Ujedinjene nacije. Bilo bi dobro da to uradi, kažu, pošto je to raskid sa prošlošću. Kada ih Srbija prizna, albanske će vlasti pozvati pravoslavne sveštenike - albanske šoviniste iz Albanije da otjeraju sveštenstvo i monaštvo iz naših carskih lavri – Gračanice, Dečana, Banjske, Sv. Arhanđela... Kada to učinimo, albaska će vlada tražiti odštetu za rat, uljučujući svaku kuću koju su srušili OVK i NATO. Šikaniraće srpske predsjednike i premijere tražeći da im otkriju gdje su nestali Mikići, Voštinići, Stojkovići, Milojkovići – pošto generali Zmija, Haradinaj, Seljimi-Sultan, Remi i Nacista tvrde i besu daju da nisu kod njih. O prostranoj i slavnoj Preševskoj dolini, jednoj od šest zvjezdica – zemalja sa kosovske zastave i da ne govorimo. Danas su mirni, da bi tada postali jako i neutješno nezadovoljni.

Pomišljam da su Grci bili pametni kada su rekli: „Ne damo ništa.“ Svi ti mladi nacionalizmi agenti su starih imperijalizama. To su prihvatili da budu demokratski, konsenzusom. Zato, ne damo ništa. Evo, pojedini vazalni mediji Kajla Skota zovu „Skat“. Kao da ne shvataju da asocijacija dolazi iz ponašanja, a ne iz imena. Književnika Valtera Skota ćemo uvijek voljeti, zbog njegovog djela, a ne zato što mu je neki neokvisling promijenio izgovor prezimenu. Neka je Skat ili Skot, on nas često podsjeća na počast koju su SAD dale Mihajlu Pupinu. Ne spominje pritom da su SAD podržale Srbiju da oslobodi svoj narod u Banatu, Pupinovoj zemlji, upravo zbog te počasti. Šta će mi danas prazni televizijski spot gdje nad Bijelom kućom vijori i srpska zastava, ako su SAD uvijek uz one koji obespravljuju Srbe i Srbiju?

Možda bi i mi trebalo da razmislimo o suštini – imenu. U naš portfelj ne treba da uđe samo zaštita našeg naroda, svetinja, imovine... Tu je i sva baština, i ona nematerijalna. Kosovo je naše, srpsko ime. To nije albanska „Kossova“, nije ni „Kosoovo“, kako izgovaraju anglosaksonski tuđini. To je srpska zemlja, srpsko polje i srpska ideja o vjeri i slobodi. Albanci taj naziv nisu koristili do 20. vijeka. Zašto toj zemlji, na koju su došli da zatrave srpska groblja u selima i uglavnom im pogrešno izgovaraju drevna slovenska imena, kada se dogovorimo i sporazumijemo, ne daju ime „Dardanija“. Po zemlji tuđina koji su im postali adoptivni preci zato što nema potomaka ni izvora da svjedoče u njihovu korist? Zašto je ne nazovu Sjeverna Ilirida (u Makedoniji je Južna)? Važno je da su slobodni i da idu ka EU, eno im Sjevernomakedonaca, da posvjedoče.

Jedan je lingvista nedavno rekao da se naziv jezika „crnogorski“ odnosi na zemlju, a ne na narod. Ispravno bi bilo „Crnogorački jezik“. E, to je kompromis. Mi smo budalasti prvi na svijetu priznali „bosanski jezik“ (umjesto „bošnjački“). Još nismo ništa rekli o crnogoskom pitanju. Idem da pišem srpskom ministru prosvjete.

(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)

---