-Piše: Saša Stojanović

Čuda se događaju ako vjeruješ u njih, mogao bi ukratko da glasi siže priče iz grada između dvije obale, koja bi trebalo da postane matricom građanske neposlušnosti i bunta na crnogorskim prostorima. Elem, gimnazijski čempresi drevnog grada Antivarija uzburkali su duhove slobode i antifašizma, duhove čojstva i junaštva iz vremena časnog Marka Miljanova, duhove zdravog razuma i ljubavi prema narodu i otadžbini iz vremena oba Njegoša, i otpustili čep sa boce u koju su dugo zatvarani svi naši duhovi, a koji su suvereno, s obje ruke, držali oni koji ne mare za gore navedene vrijednosti.

U moru samodovoljnosti, po grad i građane loših, ili bar pogrešnih rješenja, u tretiranju ljudi kao brojeva pred svake (sad saznajemo, uz dokaze sa relevantnih adresa, kupljene i namještene) izbore, uz uništenu barsku privredu kroz sve katastrofalne privatizacije, čempresi su bili samo kap u loncu sa ključalom vodom koja je prelila lonac iz dobro poznate kuhinje, a kolona ponosnih, slobodnih, hrabrih, usudio bih se napisati i neustrašivih, ljudi, žaba koja je u poslednji čas iskočila iz lonca, odbivši da bude skuvana.

Okosnicu barskog protesta čine ljudi rođeni između polovine šezdesetih i sedamdesetih prošlog vijeka, podržani starijim sugrađanima svih profila, i naročito, osviješćenom omladinom, mladim ljudima na početku životnog i radnog vijeka, koji vole svoju zemlju i doživljavaju je prvom opcijom. S ponosom ističem da na protestima srećem mnogo školskih drugova (koji naravno, vode i svoju djecu), i profesora koji su nas učili znanju, ali još više životu. Ponosni su oni na nas, koliko i mi na njih, i to rađa jednu energiju koju ništa više ne može i neće zaustaviti.

Ne mogu da se ne sjetim svog razrednog starješine, profesora engleskog jezika, pok. Žarka Kenjića, koji nas je učio da mislimo svojom glavom, da imamo svoje mišljenje i stav, da se borimo za svoja prava (ali i da ispunjavamo obaveze), i koji se nikada u ovakvim situacijama ne bi „pravio Englez” već bi bio sa nama, ili tačnije, pred nama, prvi na barikadama. Dakle, generacija profesora koja je nama predavala i sada sa nama dijeli iste ulice što znači da je dobro uradila svoj posao. Ono što i te kako bode oči i nameće pitanje je gdje je većina današnjih profesora barske gimnazije i ekonomske škole (čast i poštovanje rijetkim svijetlim primjerima aktuelnog kolegijuma ove dvije škole koji su stali uz svoje učenike), gdje su rukovodstva ove dvije reprezentativne obrazovne ustanove dok im, naočigled svih, šikaniraju djecu i otimaju imovinu? Kakav primjer daju svojim učenicima oni koji po svim parametrima treba da im budu uzori u životu? Koliko smo ispustili u obrazovanju mladih ljudi šire od edukacije u uskostručnoj naučnoj oblasti, kad većina, za izostanak učešća u stvarima koja ih se lično tiču traži opravdanje u nemanju vremena i raznim drugim izgovorima, odbijajući da misle svojom glavom i tako uskraćuju sebi priliku da se i njihov glas čuje? Da li smo i koliko brinuli o moralnoj osovini, kako sopstvenoj, tako i onih kojima smo po prirodi stvari trebali biti model za ugledanje? Da li se većina njih „skuvala u vodi” vreloj od raznih takmičenja, nezdravih i nerealnih ambicija, ličnih interesa, ali i korupcije, nemorala, politikanstva. Nemoguće je da niko nije kriv!

Šetam sa svojim „čempresarima”, odgovornim i slobodnim ljudima, vidim osmijehe i riješenost da nema odustajanja dok se lokacija vrtića ne izmjesti, a gimnazijski park ne obnovi novim sadnicama čempresa. Ono što je za „nekog” s vrha piramide kroz „odluke” lokalne vlasti trebalo da bude pjesma sada je košmar. Naviknuti na snishodljivost građanina kojeg su školovali poslednjih decenija, kojeg su kupovali za sitne pare, režimlije se nalaze u nokdaunu, još uvijek nesvjesni da je pravda, ma koliko spora, ipak dostižna. Vide to i iz drugih krajeva Crne Gore i nesebično podržavaju crnogorsko proljeće koje neminovno dolazi. Grudva je krenula da se kotrlja, lavina je, građani Crne Gore, izvjesna!

---