- Autor: Zoran Šaponjić
Na samom kraju južnog, albanskog dijela Kosovske Mitrovice, kraj magistrale koja od Prištine, preko Dudinog krša vodi ka Leposaviću, nalazi se srpsko groblje. Tamo je grob srpskog dječaka, zapamtio sam mu ime i pamtiću ga dok sam živ, na kome je razlupana ploča, grob je prije pet – šest godina, kad sam poslednji put bio tamo, bio otvoren, a kosti dječaka razvlačila su paščad!
Kad su tog jutra, na Zadušnice, Srbi iz sjevernog dijela grada stigli na svoje groblje, kosti svojih očeva i sinova našli su razbacane oko grobova. Po grobovima smeće, a neki Albanci iskoristili su to jutro, određeno od Boga pravoslavnima, da bude posvećeno miru duša preminulih, da na sred groblja operu svoje prljave tepihe! Uz preglasan zvuk neke njihove pjesme, koja je urlala sa razglasa iz jedne albanske kuće pored groblja.
Ministar spoljnih poslova Crne Gore
Srđan Darmanović nije to jutro bio na srpskom groblju u južnom dijelu Kosovske Mitrovice. Nije ga tamo bilo ni juče. On je bio u Prištini da se vidi sa vođama kosovskih Albanaca i da kaže da „Crna Gora u svemu podržava Kosovo“. Pri tome nije mislio na Kosovske Srbe, nego na „Kosovo“, lažnu državu Kosovo, i ono što Albanci tamo rade!
Nije ni važno što ministar spoljnih poslova Crne Gore nije ni juče, ni prije pet godina, ni prije tri godine, posjetio srpsko groblje u albanskom dijelu Kosovske Mitrovice. Ne vjerujem da bi promijenio mišljenje i da bi u Prištini izjavio nešto drugo sem da „Crna Gora podržava u svemu Kosovo“.
Nisam siguran ni da bi kosti onog dječaka, dečkića, nevinog djeteta, razbacane po groblju da ih paščad razvlače, ostavile neki veliki utisak na ministra. Njega više fasciniraju šareni kabineti albanskih ministara u Prištini.
Kad sam onog dana bio na srpskom groblju u Mitrovici, na kome su spomenici izlupani maljevima, grobovi zatrpani smećem, pootvarani da iz njih suklja srpska tuga, Srbi su mi ispričali da je ono što se vidi na tom groblju ništa spram onog što su Albanci počinili sa srpskim grobljima po Metohiji. Tamo su ih zatrli, poravnali da se više ne zna ni gdje su bila.
Tamo su iz grobova vadili lobanje Srba pa ih lupali maljevima. U albanskom dijelu Mitrovice, mermernim spomenicima sa srpskih grobova, neki Albanci su, ispričali su mi Srbi, popločali staze kojima prilaze svojim domovima u kojima srećno žive sa svojim porodicama u svojoj srećnoj državi.
Crnogorskog ministra nije bilo ni juče ni prije godinu dana da to vidi. Njega te slike ne zanimaju. Šta su te staze spram evropskog širokog puta? Šta je staza popločana srpskim spomenicima iz kojih gledaju oči srpskog dječaka, oči nevinog djeteta, spram one staze koja vodi u NATO i EU? Ova druga staza je fascinantna, ona je staza nove budućnosti Montenegra.
A, uvrijediti Srbe? Pljunuti na njihove grobove i razlupane lobanje, na popaljene manastire, na otete i pobijene kojima nema traga, na popaljene kuće i otete njive, „u svemu podržati Kosovo,” pa, to je sada popularno. To donosi poene na pomenutoj stazi. To komesari u Briselu vole da čuju. To izaziva oduševljene po NATO kancelarijama. To en-dži-o sektoru donosi sigurne prihode.
A, oči dječaka? Onog dječaka čije kosti razvlače paščad po groblju u južnoj Mitrovici? Oči dječaka u razlupanoj žutoj lobanji koju su htjeli da ponize, a ona se uzvisila i posvetila?
Na njih smo zaboravili! A u njima sve piše.
Ponekad, noću, kad niti mogu da zaspim niti mogu da se probudim, sanjam sunce kako zalazi u krvavu zastavu nad Kosovom, a iz krvave zastave gledaju me oči dječaka. Onog sa srpskog groblja u južnoj Mitrovici čiju su lobanju izvadili iz groba i razlupali.
Iz očiju dječaka kaplju krvave suze. Ne mogu više da gledaju ovu našu tugu.
wwwiskra.co
”A, uvrijediti Srbe? Pljunuti na njihove grobove i razlupane lobanje, na popaljene manastire, na otete i pobijene kojima nema traga, na popaljene kuće i otete njive, „u svemu podržati Kosovo,” pa to je sada popularno
)){kind=small}
