- Piše: Magda Peternek

U vremenu u kom živimo, punom razgolićenog morala, raspojasanih misli, besramnog i bestidnog odnosa prema životu, riječ tajna i njeno suštinsko značenje, najblaže rečeno je demode. Sve je u takvom vremenu na prodaju, nažalost, pa je i tajna, i ona slatka i ona gorka, izgubila svoj smisao i prodaje se budzašto. Javna je tajna da se ona odavno ne čuva, ne njeguje i da se olako odaje. Znati je sačuvati, ponositi se njome, nositi je u sebi kao štit, odlika je jakih, samosvjesnih i velikodušnih. Nažalost, takvih je sve manje. Sve manje je onih koji čuvajući nečiju tajnu osjećaju zadovoljstvo, sreću i požrtvovanost. Sve više je onih koji odajući nečiju tajnu uživaju u zluradosti, naslađivanju i licemjerstvu.

S druge strane, nositi svoju tajnu u sebi, a ne povjeriti je nekome, smatram neophodnim, jer mislim da svaki čovjek treba da ima onaj dio sebe koji dijeli samo sa sobom, i da pritom nema osjećaj krivice, ili griže savjesti, već naprotiv, da ga taj osjećaj lične intime i slobode čini jačim i sigurnijim.Tajna je, dakle, prijatelj našeg života i vrlo važna nit koja nas spaja s drugima. U današnjem društvu gdje je sve transparentno i gdje je sve na „izvol’te”, uvući se u tajnu i drugovati sa njenom bliskošću za mnoge je i nezamislivo i nebitno, ali je vrlo poželjno da bi se vratili pravim međuljudskim odnosima, prijateljskim susretima i da bi se povjerenje vratilo tamo gdje mu je mjesto. U sam vrh životnih vrijednosti. Lakovjernost, površnost i ravnodušnost koje dominiraju našim životima nemaju razumijevanja za tajnu. A i kako bi imali kada je tajna sve suprotno od njih. Pouzdana, duboka i vjerna. Upravo zbog toga, nosioci ovih negativnih osobina izdajnici su sopstvenih i tuđih tajni. Oni ih vide kao neprijatelje njihovoj sujeti i licemjerstvu.

Divna Andrićeva misao (a koja nije?) vrlo jasno odslikava ono što je nažalost istina- „Tajna se čuva godinama, a odaje se u jednom trenutku, koji poništava sve godine vjernosti i ćutanja.” Da li je taj trenutak odavanja tajne samo trenutak slabosti ili nekakve namjere nije toliko bitno koliko je bitno da se tajna nije shvatila na pravi način, odnosno dokaz je koliko je onaj koji je odao zapravo nepouzdan i slab. Bez obzira, otkrivanje tajne, njeno razgolićivanje, ljude razdvaja, udaljava i ostavlja u ćorsokacima nepovjerenja. One koje smatram kukavicama i nedostojnim prijateljstva jesu oni koji drugima odaju da „čuvaju” nečiju tajnu. Samim tim već su je pola otkrili, a na drugu polovinu neće čekati dugo. Takvi sebe smatraju „junacima’’, koji su baš svojom „velikodušnošću’’ zaslužili da o tome probrbljaju i time se podiče. Ima i ona gorka misao da troje ljudi može čuvati tajnu, ako je dvoje od njih mrtvo. Tužna istina. Evo još jedne narodne poslovice, kojoj se tek mora vjerovati „Žena će samo sačuvati onu tajnu koju ne zna”. Sve u svemu, smatram da je čovjek bez tajne vrlo siromašan i nedovršen. Nezreo i nesiguran. Površan i uskogrud. Onaj koji ne zna da sačuva nečiju tajnu je izdajica, a onaj koji oda svoju je kukavica. Ja ne želim i neću ni sa jednim, ni sa drugim. Ni ja, ni moj bič. Jer oni koji hoće su kič.

(Autorka je pjesnikinja)

---