-Piše: Tomica A. Milović

Kada sam svojevremeno odlučio da studiram pravo, zamišljao sam kako ću, kad završim, osnažiti svoj duhovni i moralni svijet. Kako ću braniti pravi, a ne krivi dio, pravdu a ne krivdu. I u svakoj prilici, i na svakom mjestu, braniti čovjeka, a ne (ne)djelo koje on (čovjek), počini. Maštao sam da ću svojim praktičnim radom u pravnoj struci, demantovati Platonovu tvrdnju „da je cilj pravnika zamagljivanje istine“. I da ću upravo braniti istinu kao ključni, prije svega, moralni fenomen. Onaj fenomen bez kojeg nema ni slobode, a onda ni prava ni pravde. A da bez svo troje nema ni čovjeka, kako u ontološkom – suštinskom, tako i u onom aksiološkom – vredonosnom značenju.

Nažalost, moja nadanja, mladalački zanos i vjera, gotovo da su ostali (i nestali) u donkihotovskom pohodu na vjetrenjače. Previdio sam da zlo, od postanka do danas, ravnopravno vodi borbu protiv dobra. Toliko ravnopravno da se čini da je većina ljudi zla. Da je otac zla, Satana, u prednosti nad ocem ljubavi i dobra, Svevišnjim.

Da cilj pravnika i te kako može biti „zamagljivanje istine“, pokazuje optužnica i suđenje za takozvani „državni udar“. To je ogledni primjer kako ljudi umiju napakovati zlo drugim ljudima. Razlozi za ovakvo ponašanje mogu biti različiti: rasni, etnički, politički, vjerski... U osnovi svih je mržnja. Konkretni proces je čisto etnički. On je samo jedan iz mnoštva poduhvata u sklopu progona srpskog naroda u Crnoj Gori. Tužilaštvo i sud, koji su optužnicu lažirali, potvrdili, i po kojoj sude, samo su bijedni izvršioci naloga dobijenih iz centrale režima. Takozvano tužilaštvo crnogorsko nije, ni u naznakama, samostalno, kao što ni takozvani sud nije nezavisan. U pravnoj državi to, ni u košmarnom snu, ne bi moglo biti tako. Tamo su i tužilaštvo i sud sinonimi za nešto uzvišeno, pravedno i moralno. U državi gdje pravo vlada kao neprikosnoveni suveren, tužilaštvo i sud predstavljaju granitni zid za svaku vrstu nepravnog uticaja. Zid o kojeg se svi nepravedni, nemoralni i nasilnički valovi, razbijaju kao mjehuri od sapunice. Ali avaj! Crna Gora danas nije pravna država! Ona je u svakojakim problemima! Onako, do nosa, pa i preko nosa! Zato su u takvoj sredini moguće svakakve nevaljale dogodovštine. Pa i režirani sudski procesi protiv slobode čovjekove. O, kakav pad čojstva!

Suđenje za takozvani „državni udar“ pratio sam dovoljno da se uvjerim u suštinu podmetnute optužnice. Ta unikatna sudska farsa nad farsama pokazala je svu dubinu pravnog i moralnog pada tužilaštva, kao i sudećeg vijeća. Optužnica se temelji na iskazu, najblaže rečeno, sumnjivog svjedoka. Bio je to svjedok saradnik, sa dva imena. Jedno ime za tužilaštvo i sud, drugo za „civilstvo“. Svjedok pravosnažno osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora zbog počinjenog krivičnog djela, negdje u Hrvatskoj. Svjedok problematičnog psihičkog zdravlja, sklon da mijenja iskaz kako ga ko „čipuje“. On je u procesu „državni udar“ svoju svjedodžbu bazirao na: „Edi mi je rekao“. Rekao mu ovaj ovo, onaj ono! I sad ovakvom liku treba vjerovati, pogotovu u nedostatku materijalnih dokaza koji bi njegovu „čipovanu svjedodžbu“ nekako uvezalo u razumnu priču, neophodnu za pravedno presuđenje. Tužilaštvo je povjerovalo i zatražilo da se, nevino optuženim etničkim Srbima, izreknu što strože kazne. Nadam se da će se sudeće vijeće oduprijeti inkvizitorskom zahtjevu tužioca. Država bez pravde nema temelja! Ili možda ima onaj – crvotočni! „Odbrana čovjeka je poezija prava“, reče čuveni njemački pravnik Rudolf Jering.

---