-Piše: Vojislav Bulatović

Početak aprila donosi još jednu brigu i uzbuđenje u mnogim mladim porodicama: upis prvaka u školu. Pored izbora škole i drugih problema vezanih za upis, na meti su i učitelji. Svaka čast njihovoj diplomi, ali učitelj je kao glumac. Možete da mu vjerujete, da se uzdate u njegovu moć vođenja djece i širinu njegove duše (gdje se svako dijete smjesti udobno), ali možete i da posumnjate u manjak svega toga. Priča o učiteljima živi dugo i ako je lijepa ugodno je čuti iz usta učenika i roditelja.

Učitelj je zanimanje za sva vremena iako mu svako vrijeme ne daje zasluženo mjesto. U našoj sredini, koja je tako dugo bila dominantno seoska, priča o učitelju je intonirana pretežno tim ambijentom. U mnogim selima škole su bile u kućama imućnih domaćina, a učionice tijesne i pretrpane. U jednoj takvoj školi učio je da čita i piše u rovačkom selu Velje Duboko i pjesnik Matija Bećković. Seoski učitelj (učiteljica) našao je svoje mjesto i u literaturi, a mnogi učitelji bili su i pisci. U drugoj polovini prošlog vijeka (socijalistička era) seoske osnovne škole bile su pune đaka i veliki broj učitelja (jedan manji dio i danas je živ) svoj život i karijeru je vezao za selo. Učitelj je bio ne samo vaspitač, već i generator duhovnog, kulturnog pa i političkog života. U nekom sažetom podsjetniku o zadacima i aktivnostima jednog seokog učitelja moglo bi se pročitati: učenje djece, prosvjetni i društveni rad sa roditeljima, opismenjavanje, kulturno – prosvjetni rad sa omladinom (priredbe, zabave, informisanje), politički rad, radne akcije, čitanje i pisanje (učitelji kao pisci)... sve to uz oskudicu i stoičko preživljavanje... U dnevničkim zabilješkama mnogih mogao bi se naći i sledeći karakterističan problem: vašljivost. To je bio problem u seoskim sredinama širom Jugoslavije u posleratnom periodu nekoliko decenija. Neke porodice, koje su bile imućnije, sa manje djece i osjetljivije na probleme higijene, uspijevale su da se brane od te napasti. Problem se i kod njih pojavljivao kad pošalju djecu u školu, jer su se djeca tamo miješala, igrala i dodirivala. Učitelj je imao velike teškoće, jer se na njega vršio pritisak da to riješi. Evo jednog anegdotskog svjedočenja. Na roditeljskom sastanku poveo bi se ovakav dijalog: Učitelj:,,Jedan veći broj djece je vašljiv pa se moramo boriti koliko god možemo da se to ukloni“. Roditelj:,,To nije lako, jer mnoge porodice nemaju uslova da budu čiste“. Učitelj:,,Znam to, ali vaške prelaze i na čistu djecu pa se njihovi roditelji s razlogom bune“. Roditelj:,,Mi ne možemo zavezati vaške. Sirotinja je veći problem od vaški. Sirotinja i Bogu je teška“.

Škola nad školama, škola takvih učitelja, bila je Učiteljska škola u Nikšiću koja je svoju uzvišenu misiju prosvjetiteljstva obavljala u periodu od 1948. do 1963. (od 1948. do 1951./'52. četvorogodišnja i od 1951./'52. do 1962/'63. petogodišnja) kada je,,štafetu“ preuzela druga prosvjetna ustanova, pedagoška akademija. Petogodišnja škola u Nikšiću dala je Crnoj Gori i Jugoslaviji osam generacija veoma kvalitetnog i potrebnog učiteljskog kadra. Jedan dio je nastavio svoje školovanje na fakultetima i postigao značajne uspjehe u prosvjeti i nauci u raznim oblastima. Mnogi su blagonaklono ovu školu zvali,,Vojova škola“ po njenom direktoru Vojinu Vukoviću. Svoj pedagoško-rukovodeći lik Vuković je gradio kroz praktičan rad koji se odlikovao izbalansiranošću javnog istupanja i moralnih načela kojih se držao i ugrađivao ih u život škole od učenika do nastavnika. Njegovo dostojanstveno držanje, mudrost postupanja i fizička ljepota plijenili su pažnju kako u školi tako i na javnim mjestima i svuda gdje je predstavljao školu. Podsjetiću ovdje na jednu njegovu poruku koju je izrekao na Glavi Zete gdje smo kao đaci obilazili pogone hidrocentrale. Tom prilikom kratko i jezgrovito (kod njega nije bilo suvišnih riječi i svjetlucavih fraza) je završio svoj govor:,,Kao što naša sela čekaju svjetlost koja će im odavde iz ove hidrocentrale stići, tako istovremeno čekaju svjetlost prosvjećivanja koja će im preko vas stići iz naše škole“. Dvije svjetlosti su ubrzo stigle do naših sela i jedno vrijeme (socijalističke obnove i izgradnje) podigle kvalitet života, a onda naglo paralelno oslabile prateći oticanje života prema urbanim centrima. Sada, samo mjestimično, električna svjetlost zasija u domovima staračkih domaćinstava, a seoski učitelj, takođe poput luča u rijetkim školama emituje svjetlost znanja i prosvjete. Nekad uzvišeni poziv – seoski učitelj, više gotovo ne postoji. Generacije o kojima je ovdje riječ koje su većinom službovale na selu, kad je bilo najteže i pripremale mlade naraštaje za novi život, koje su još uvijek na ovoj zemaljskoj pozornici, vagajući značaj i vrijednost onog što su preživjele, zarad mnogobrojnih generacija svojih učenika (koje sada idu nekim drugim životnim putevima) žale što je mjesto gdje su se nekada pripremale za svoj poziv, gdje su provodile svoje đačke dane, zaboravljeno i leži pod temeljima jednog megalomanskog projekta. Zbog toga oni pokreću inicijativu (njih 60 je potpisalo), zajedno sa Filozofskim fakultetom u Nikšiću, gdje se sada školuju učitelji, da se prostor koji je nekada bio dvorište Učiteljske škole nazove Trg učitelja sa odgovarajućom tablom. Neka buduće generacije znaju kada je i gdje u Nikšiću zvonilo veliko školsko zvono Crne Gore.