-Piše: Tomica A. Milović

Dvadeset godina od početka NATO agresije na SR Jugoslaviju navršilo se 24. marta. Bio je to teroristički, mafijaški pohod najrazvijenijih zemalja Zapada na jednu malu i miroljubivu zemlju. Zastavu ove rušilačke bulumente, na čelu kolone ubica, nosile su (a ko bi drugi) Sjedinjene Američke Države. Ta zemlja je barjaktar mnogih zala koja se, ne samo od juče, prosipaju širom zemljine kugle. A sve gazeći međunarodno pravo i norme slobode, čovječnosti i morala.

U listu „Dan“ br. 127, od 20. maja 1999. godine, napisao sam tekst pod naslovom „Krstaški terorizam umobolnika“. Pokušao sam tu da objasnim da se zločinačka agresija, pod ciničnim nazivom „Milosrdni anđeo“, desila po uzoru na Krstaške ratove vođene od XI do XIII vijeka. Poveli su ih pohlepni feudalci sa Zapada, uz izgovor da brane Hristov grob, navodno ugrožen od muslimana. A bio je to pohod na privredna i druga bogatstva Istoka.

Agresija na SRJ 1999. godine bila je zaista vjerna ideološka kopija krstaških ratova. Ovog puta, umjesto feudalaca – krstaša, ulogu terorista preuzeli su kapitalisti – profiteri. Opet su krenuli sa Zapada na Istok, namjereni da „humanitarnim bombama“ uvedu demokratiju u SRJ. Da u njoj instaliraju vlast po sopstvenoj mjeri i ukusu. A onda da instaliraju svoju NATO imperiju u srcu srpske zemlje, na Kosovu i Metohiji. I ukradu Srbiji njene najsvetije duhovne, identitetske, kulturne i materijalne resurse. Bio je to genocidni terorizam, bez zadrške i biranja cilja. Terorizam do poslednje kapi nevine krvi. Do poslednje travke, izvora, kapi rose. Do poslednje ćuprije, cvrkuta ptice, dječjeg inkubatora i suze novorođenčeta. Bio je to zločin do nivoa spržene zemlje, praha i pepela.

Godišnjica početka NATO agresije u Srbiji je obilježen kako dolikuje. Komemorativnim skupovima, polaganjem vijenaca i cvijeća na grobove i mramorje poginulih. Čula su se i crkvena zvona, a plamen svijeća zadušnica grijao je i osvjetljavao nevine duše umorenih. Tamo u kosmičkim visinama. Na nebeskom svodu plavom.

Nenarodna vlast crnogorska za dvadesetogodišnjicu NATO zločina postupila je u skladu s nalogom dobijenim iz te varvarske i osvajačke, razbojničke družine. Onako kako postupa svaka marioneta. Šta se drugo i moglo očekivati od vlasti koja je mimo većinske volje naroda, zahvaljujući svom „vizionarstvu“, ugurala na silu Crnu Goru u to terorističko udruženje, osim da se ruga žrtvama agresije? Da ih prezire! Premijer Marković reče, bez imalo srama, da se Crna Gora s pijetetom sjeća žrtava, ali da nije mogla da ih spriječi. I da ona (Crna Gora) nije bila uzrok i povod za agresiju. Markoviću, ako nijesi kriv za zločine terorista, i ako nijesi mogao spriječiti žrtve, ko ti daje pravo da nevino umorene ponižavaš? Koliko si puta, ti ili neko iz režima, za proteklih dvadeset godina, odao poštu žrtvama u Murinu? Onoj djeci čiji zaleđeni pogledi, sa mermernog kamena, opominju. Ta djeca bi danas, da ih ne pokosiše sijači zla, bili roditelji. Umjesto toga, ostaće da vječno, kako pjesnik reče, „na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi“.

Rušilačkim desantom na Miholjsku Prevlaku, na manastirsku krstionicu zvanu „Suza Njegoševa“, aktuelni režim je pokazao da umješno usvaja standarde NATO-a. (S kim si, takav si!). komandant desanta (ne)održivi ministar (ne)održivog razvoja i turizma, koloritni lik, Pavle Radulović, uvjerio se da Njegoševa suza ipak ima roditelja. Taj roditelj nosi tri imena: narod, vjera i ljubav. Pored toga nikakva sila, i nikakav teror, neće proći. Nikada! Na kupolu hrama, krst i oltar, pogotovo!

---