- Autor: Heni Erceg

Bolna je, preteška činjenica da crkva kod Hrvata jedva kuburi s onom crkavicom od milijardu kuna godišnje koliko joj država, od novca svih njenih građana, redovno uplaćuje. Nije pastirima lako, biskupi očajavaju, a i sam šef Katoličke crkve spreman je, prije svoje skore smjene, da vrati dio novca od one goleme sume, koja se, gle čuda, našla na njegovom privatnom računu u banci u Vatikanu. U međuvremenu, snalaze se božji poslanici kako znaju i umiju, pa je župnik u nekom provincijskom mjestu došao na ideju da izgradi kružni put, cementira blatnjavu uzbrdicu, ali budući da love nema, kazao je župljanima neka daju najmanje po sto kuna, a onima koji daju više, ili još više, uz križni će put stajati ploče s njihovim imenima. I veliko srce hrvatsko sigurno neće oklijevati, daće oni svome župniku, onako kako čoporativno sufinansiraju okupljanja na Blajburgu gdje se slave „nevino ubijene“ ustaše.

A onda će, onako vjerom ispunjeni, gvozdenom motkom pretući mladog Pakistanca koji je, na svom jadnom, izbjegličkom putu kroz Hrvatsku, ušao u nečije dvorište u nekom selu blizu Zagreba. Ili usred noći pucati u „nešto što se miče iza grma“, pa skoro ubiti migranta, ljekara iz Iraka. Zato što Hrvati, kažu, „umiru od straha“ od izbjeglica koje prolaze i „zaustavljaju se pred njihovim kućama“… Kao sušto zlo! Da, mudar je to narod, pa je netrpeljivost prema drukčijima ugradio u samu srž kulturne matrice, dok je na drugoj strani licemjerne hrišćanske vage bezuslovna ljubav prema stvarnom, iskonskom zlu. Samo neka je naše. Stoga i oni, osuđeni za najteža djela protiv čovječnosti, ovdje trajno imaju status svetaca. Tako Hrvate decenijama odgaja desničarska propaganda s vrha vlasti, a još više i još strašnije tako ih s oltara podučavaju njihovi župnici, biskupi. I nije bez vraga da je apsolutni favorit među „našim“ zločincima upravo onaj najgori, u Hagu osuđen na 25 godina robije zbog stravičnog pokolja u bosanskom selu Ahmići, vođa hrvatskih vojnika koji su u tom selu, sve u žaru „oslobađanja“ hrvatskih teritorija u Bosni, pobili 118 civila, žena, staraca, djece, beba…

Trijumfalni povratak toga Darija Kordića, Hrvata iz Bosne, među „svoj“ narod dogodio se onoga ljeta prije nekoliko godina kada je, nakon odsluženja dvije trećine kazne, sletio na zagrebački aerodrom, glumeći Mesiju, s krunicom u ruci, dočekan sve od same kreme bivših hadezeovih visokih dužnosnika i aktuelnih biskupa, od kojih mu je jedan poljubio ruku i pred tupom ga masom nazvao svecem koji se „borio za hrvatsku stvar“. Dok je ratni zločinac svoj izlazak iz zatvora nazvao „pobjedom hrvatskog naroda“. I nije pogriješio. Tako se, naime, uobičajeno ovdje nazivaju zločini nad civilima, logori i mučilišta za Bošnjake koje je hrvatska vojska otvarala u BiH. U euforiji rulje na tadašnjem dočeku Kordića, dok se aerodromom orio ustaški pozdrav „Za dom spremni“, samo je jedan mladić uzviknuo: „ubojica“. I brzo dobio batine pred očima prisutne policije.

Batine pobješnjele publike jedva su nedavno izbjegli i aktivisti na zagrebačkom Sveučilištu kada su pokušali da prekinu predavanje istog tog ratnog zločinca. Koji je stigao iz svog zagrebačkog stana – čije porijeklo, kao i uopšte finansijsko stanje oveće mu obitelji, niko ne zna, iako nije teško zaključiti da ga finansira upravo ta ista, „siromašna“ Katolička crkva – na poziv hercegovačkih studenata, kako bi domoljubljem omamljenim studentima iz države Bosne, tumačio svoj odnos s bogom. Uz sekundiranje studentskog kapelana koji je Kordića pozvao zato što je „moralna vertikala“ i „čovjek koji je upoznao Krista“. Gdje to? U pokolju u Ahmićima?

„Imao sam tada 31 godinu i gledao sam masovno prolivanje krvi po našoj prekrasnoj zemlji. Jedini koji nas je spasio bio je sam Bog…“ blebetalo je to ljudsko smeće, koje je sa svojim varbarima, u ime svoga boga i političkog projekta hrvatskog vođstva, pobilo cjelokupno muslimansko, to jest nenabožno stanovništvo Ahmića. Kao dijela „prekrasne zemlje“ Hrvatske, a ne srednje Bosne. I nastavio, sve s bogom na usnama, trovati zatupljenu, izgubljenu gomilu studenata, nazivajući svoje hapšenje političkom odmazdom.

Pa je li iko u publici, koja je skrušeno i zaneseno slušala toga bolesnika, upitao nešto, barem nešto, o zločinima koje je počinio? Naravno da nije, nije to više ni moguće u društvu koje veliča rat i zločine, omalovažava i prezire žrtve, društvu u kojem je njih tek nekoliko spasavalo glavu zbog uzvika da je Kordić ratni zločinac, dok im je ovaj s bine cinično uzvratio: „Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ I kakva je onda budućnost zemlje u kojoj su uzor ratni zločinci? I bi li taj „visokoobrazovni“ skup uopšte bio moguć da je društvena klima drukčija? Da je manji uticaj nacional-klerikalne desnice, da se povijest hrvatskog ratovanja u Bosni uporno ne revidira u korist zločinačke ideje prisvajanja tamošnje teritorije, ubijanjem bošnjačke djece i žena, da se umjesto govora banalnog zlotvora studentima prikaže dokumentarni film o zločinu u Ahmićima, da ministar u Vladi ne pravda Kordićevo misionarstvo time da je on „odslužio svoju kaznu“, da, eh da…

Peščanik.net

---