- Piše: Magda Peternek

Vlast kao slast, a bogami i kao strast. I u jednu i u drugu riječ se vlast i te kako „prišiva’’, i ne misli se tek tako „odšivati’’. Kad se vođa dočepa prestola, učiniće sve i što treba i što ne treba da ostane vječno na njemu. Naravno da uradi mnogo više onoga što ne treba, tj. onoga što se ne bi smjelo. No, ko narod pita šta se može, a šta ne može, šta se smije, a šta ne smije? Niko, bogme, a vlast pogotovo. Nije lud vođa da se odrekne ni slasti ni strasti. Ali zato jeste časti. Jeste, časti mi. Da je Branislav Nušić sada među nama, vjerujem da bi se zapanjio koliko su njegova djela i danas aktuelna! I ne samo aktuelna, već su i veoma „napredovala’’. Sumnjivim licima broj se ne zna! Gospođi ministarki na svakom ćošku! A tek o ožalošćenim porodicama da ne pričamo. Jovan Sterija Popović bi se sa svojom „pokondirenom tikvom” danonoćno zabavljao. Vlast je prisutna u svim ovim negativnim pojavama. Ona dominira svojom bahatošću, prevrtljivošću i posebno potrebom da se time i podiči. Sjajan aforizam koji pokazuje pravu suštinu i sliku glasi „Koliko vlast može da iskvari čoveka, to ne znamo. Još radimo na tome!” Dostojevski je svojom mišlju pogodio, kao i uvijek u sred mete: „Tiranija je navika koja nemilosrdno prelazi u potrebu”. Dakle, vlast, ta opasnica u čijoj se slasti i strasti otkrivaju svi poroci i sva opojna sredstva, svjesna je u svakom trenutku da samo dodavanjem gasa, ili još gore soli na ranu, može biti bezbjedna u svom javašluku. Nema te vlasti koja se može pohvaliti da je njena vladavina popločana dobrim namjerama. Opstanak na vlasti uvijek je ispred namjere, želje i potrebe da se bude u službi naroda. Onaj ko možda vjeruje u to, uvjeri se kad-tad da su to samo šarene laže. Lažna obećanja koja su nosioci i okosnica svake vlasti, godinama dobijaju na snazi i dominiraju bez premca. Možda ova moja pisanija nekome izgleda pesimistična, ali ja sma vrlo svjesna i sigurna u svoj stav. Ne zato što sam pesimistična, ili što volim da kritikujem vlast, već što me vlast (bilo koja) uvjerila i ubijedila, nažalost, da je baš ovako kako mislim i pišem. Voljela bih ja naravno da nisam u pravu, i da me „neki novi klinci’’ iznenade i pokažu da se dolaskom na vlast prije svega želi dobro svom narodu, da se narod stavlja ispred ciljeva vlasti i da slast i strast za vlašću ne budu ničije teme. Vlast je po svojoj prirodi samoljubiva, osvetoljubiva, narcisoidna i bahata. U njenoj krvi je da bude sujetna i sebična. Te se osobine nikada ne iskorjenjuju.

Ipak neću bez nade završiti ovaj tekst, ali hoću ovom bolno duhovitom opaskom Vudija Alena da još jednom ukažem na suštinu, i na pravo stanje stvari. Dakle Vudi Alen reče: „I ja vjerujem da neko od gore gleda na nas, ali nažalost znam, da je u pitanju-vlada. Znam i ja, nažalost. I ja i moj bič. Jer vlast je uvijek bila i biće kič.

(Autorka je pjesnikinja)

---