- Piše: Mihailo Medenica

Možeš li, čovječe, o nečemu još osim o tom tvom Kosovu i Metohiji?

Mogu! O tvom Kosovu i Metohiji, možda i više negoli o „mom“…

Izvini, al' moje nije! Nikad kročio dole, ništa me ne vezuje za njega, baš ništa ne osjećam prema njemu… Kročio si, jašta da jesi, ali ne znaš! Prije prvog koraka- na Kosovu i Metohiji si već prohodao. Prije prvog udaha dole si prodisao…

Prije negoli si otvorio oči pogledom ti se već prelivala zora nad Prizrenom…

Ne lupetaj, bre! Daj, spusti se na zemlju i batali to epsko naricanje! Moje nije, baš ništa nemam tamo! Sve ti je tamo, vjeruj! Sve što ti ne treba ovdje ti je, na dohvat ruke, a jedino što ti istinski treba na Kosovu i Metohiji je na dohvat duše.

Sve čega se ovdje dohvatiš krto je i jalovo, a sve što tamo i ne dodirneš tvoje je dovijeka!

Moje je, druže, ono što sam stvorio s deset prstiju, a ne ono što i ne znam tačno gdje je?!

Vidiš, o tome i govorim- za sve što si stvarao trebalo ti je deset prstiju, a sve što odvajkada i zanavijek imaš sabrano je u tri spojena prsta!

Što si sa deset sagradio poješće godine, prolaznost, nemar, a kad spojiš ta tri prsta uhvatiš se za sam korijen, vječnost… Nema jačeg sidrišta od ta tri blago spojena prsta…

Vidi, s tri prsta mogu eventualno da držim balon da ne odleti, a i to je pitanje…

Tačno! Ali i da odleti kuda će?! Na zemlju da pukne u ništavnosti ili u nebo, u nedogled, među oblake? Znači, sve što ima veze s Kosovom i Metohijom je nekakav mit, nešto nebesko, nešto kao uzvišeno, nigdje realnosti?

Da, jer realnost i jeste sazdana od nebeskog, uzvišenog, koprenastog kao tamjanište…

Život je radost ukoliko se ne plašiš kraja, a dok živiš preplašen od prolaznosti trajanja to je samo bjekstvo od života u nešto što lažno nazivaš življenjem.

I, znači, ako sam zaluđen Kosovom, živjeću koliko mi se hoće?! Mantram- to je sveta srpska zemlja i završena stvar, živim 1.000 godina?! Ne, ako si zaluđen glupošću živjećeš i duže nego što bi htio, jer glupost je prokletstvo vječnog života, a Kosovo i Metohija jeste sveta zemlja jer život je treptaj u kojem se raduješ vaskrsenju. Gdje se smrti ne plašiš- smrt ne postoji. Ne plašim se ja smrti, strah me je da neću stići sve za života što sam…

Staneš pred Gračanicu, Dečane, pećku svetinju, Budisavce, Bogorodicu Ljevišku, Arangele, Samodrežu…pred spaljene i zatravljene svetinje i shvatiš- baš sve si stigao za života što si naumio!

Sve što si želio da ostaviš za sobom stane u jednu voštanicu. Sve što si namjerio da sazdaš već je sazdano- na koji god kamen da spustiš ruku tvoj je, ti si ga tu uzidao… I ti zaista može tako da živiš? Djeci ćeš ostaviti nauk da je za život dovoljno ne odricati se Kosova i imaće sve što im treba?! Ne nauk, druže, već zavjet da će u životu imati koliko im treba ukoliko dušom budu mogle da zavate više nego rukama.

Ruke mogu da ponesu više nego što nam treba, duša je vedro koje primi taman koliko smo žedni. Kosovo i Metohija je, prijatelju, mjera našeg vedra… Dobro, sve i da je tako- kako da se držimo nečega što nam je oteto, što je sve manje naše?! Možemo li da dohvatimo nebo, čovječe?! Je l' zbog toga manje naše?! Odričemo li ga se kad je oblačno ili vjerujemo u vedrije dane?! Mogu da nam satiru livade u otkose, ali ne mogu kosama da satru korijenje.

Mogu da ga žele ali ne mogu da ga imaju. Mogu da ga imaju samo kad mi prestanemo da ga želimo, a prestanemo li proklećemo potomke da nemaju gdje da prohodaju, prodišu, progledaju…

Jaoooo…

Previše o „mom“ Kosovu i Metohiji, a?! Evo, reci mi gdje je tvoje pa ćemo o njemu?

Samo mi pokaži gdje ti se to na tri prsta sviju vjekovi prošli i budući, gdje ti se ikone raduju, gdje jedna voštanica osvijetli čitavo nebo, gdje vidiš put i kad ga rijeke, papratišta, vrtače, plamenovi progutaju? Pokaži mi tvoju zavjetnu svetinju, ali se nemoj začuditi otkud „moji“ Dečani na njoj? Povedi kroz trnje, ali ne pitaj otkud Samodreža tu?!

Zagazi rijeku kraj kuće i ne pitaj otkad to Drim teče kraj nje?

Hmmmmm…