-Autor: Vlada Stanković

Drugog aprila ove godine u zvaničnu posjetu Skoplju došao je premijer Grčke Aleksis Cipras. Bila je to prva posjeta jednog grčkog premijera državi koja je od 1991. godine, kada je proglasila nezavisnost, bila međunarodno nazivana Bivša jugoslovenska republika Makedonija, ili kraće, po engleskom akronimu ovog naziva, FIROM (FYROM). Za većinu grčkih građana, međutim, i tada, a i sada nakon njenog zvaničnog preimenovanja u Republika Sjeverna Makedonija, ova država je bila poznata jednostavno kao Skoplje, a njeni stanovnici kao Skopljanci.

Aleksis Cipras je svoj politički obrt od ekstremnog antiglobalističkog ljevičara do pragmatičnog centraliste začinio sporazumom sa premijerom susjedne države Zoranom Zaevim u Prespi o novom, kompromisnom imenu Skoplja kojim se grčki etnički korpus odrekao važnog dijela sopstvenog nasleđa i istorije. Pokazavši se u prethodnih pet godina vlasti kao mnogo vještiji političar nego što je to bilo ko u Grčkoj, ali i izvan nje mogao da predvidi, Cipras je procijenio da je politički isplativo žrtvovati određene elemente svegrčkog nacionalnog programa kako bi se dokazao kao jedan od najvažnijih – ako ne i najsnažnijih – političara u ovom dijelu svijeta.

Grčki premijer je želio da istakne političku poruku o tome da je on dovoljno hrabar, snažan i vješt da sprovede dogovore podržane prije svega od Amerike, što niko od njegovih prethodnika nije bio u stanju da učini. Aleksis Cipras je znao da će morati da se odrekne i dugotrajne uspješne političke koalicije, zasnovane na ličnom povjerenju sa ministrom odbrane Panosom Kamenosom, nekadašnjim funkcionerom centralno-desne Nove demokratije i osnivačem i predsjednikom još desnije partije Nezavisni Grci. Grčki premijer je takođe znao da će odluka o ratifikaciji sporazuma o Sjevernoj Makedoniji u parlamentu, umjesto na referendumu, kako je tokom pregovora bilo dogovarano, konačno srušiti sliku o njemu kao narodnom vođi: kontrolisani glasovi političara zauzeli su mjesto nekontrolisanih glasova građana. Uz sve to, predlog da dva premijera podijele Nobelovu nagradu za mir, dobio je već podršku više desetina evropskih poslanika i eventualna nagrada bi bila još jedna potvrda opravdanosti, gotovo neophodnosti ovakvog kompromisa. A kako bi pokazao i ekonomsku isplativost svoje diplomatije, Cipras je obećao novi talas grčkih ulaganja u susjednu državu, sličan onom koji je uslijedio u deceniji nakon proglašenja samostalnosti Skoplja, a prije nego što je ekonomska kriza potrla gotovo sve efekte ovog grčkog prodora duboko na Balkan.

Da je geopolitička situacija u ovom regionu mnogo složenija nego prosto dvojno partnerstvo Grčke i Sjeverne Makedonije, i posebno njihovih lidera, pokazalo se već sjutradan nakon Ciprasove posjete Skoplju. Ni dvadeset i četiri sata nakon što je grčki premijer u zvaničnoj posjeti bio uskraćen za sviranje himni dvaju država, turski ministar odbrane Hulusi Akar je svečano dočekan u Skoplju himnama Republike Turske i Republike Sjeverne Makedonije. Akarova posjeta bila je dobro planiran politički antidot Ciprasovoj posjeti – za razliku od neizvjesnih obećanja, turski ministar je postigao konkretan dogovor o neposrednom učešću turskih oficira u pripremama sjevernomakedonske vojske za pristupanje NATO-u, kao i o ekonomskim ulaganjima u ovu balkansku državu. Poruka Turske i njenog predsjednika da se nijedan bitan politički događaj na Balkanu i u istočnom Mediteranu ne može ostvariti bez neposrednog učešća Ankare samo jednim dijelom je upućena grčkom premijeru, grčkim građanima i balkanskim narodima. Njen pravi adresat su nesumnjivo SAD, pod čijim pokroviteljstvom je i došlo do Sporazuma u Prespi. Nesrazmjera, međutim, između moći Turske i snage Amerike na primjeru Skoplja, odslikava konstantnu nesrazmjeru između stvarne moći mnogih balkanskih država i njihovih ambicija.

April je često donosio posebnu energiju u Skoplje i na Balkan. Na Uskrs, 16. aprila 1346. godine kralj Srbije Stefan Dušan krunisan je za cara Srba i Grka u svom prestonom gradu Skoplju. Dvadeset sedmog aprila 2017. dugotrajni protesti u Skoplju ušli su u završnu fazu upadom demonstranata u parlament koji je doveo do uspona Zorana Zaeva i sporazuma sa Aleksisom Ciprasom, kojim je prekinuta četvrtvjekovna grčka politička blokada susjedne države. Ona je onemogućavala uključenje Makedonije u punopravno članstvo međunarodnih institucija i podstakla balkanizaciju „makedonskog pitanja” – pokušaje balkanskih država da se Makedonija pridobije na svoju stranu. Tako je samo u prethodnoj deceniji više od 150 hiljada Makedonaca dobilo bugarsko državljanstvo, a dvije države su specijalnim međusobnim sporazumima između ostalog omogućile i školovanje ogromnog broja mladih iz Makedonije u Bugarskoj. U februaru ove godine, posebna zajednička komisija ove dvije države sklopila je Sporazum o prijateljstvu i dobrosusjedstvu, kojim se ustanovljavaju zajednički elementi iz prošlosti koji ujedinjuju njihove građane. Ovim sporazumom su predviđene zajedničke proslave Svetih Klimenta i Nauma, kao i cara Samuila, obnovitelja bugarskog carstva s kraja 10. i početka 11. vijeka, koji će time postati nosioci zajedničkog identiteta Bugarske i Sjeverne Makedonije. Za Srbiju u tom zajedništvu očigledno nema mjesta, kao što ga odavno – osim kao za strane osvajače – nema ni za njene vladare nad ovim oblastima u makedonskim udžbenicima istorije. Eto još jednog primjera posledica nesrazmjere između nerealnih ambicija i stvarne moći na Balkanu.

(Autor je redovni profesor Filozofskog fakuleta i upravnik Centra za kiparske studije)

Peščanik.net

---