- Piše: Čedomir Antić


Sudija Mugoša je odmucala presudu. Kaznila je zločin bez žrtve. Spojila je nemoguće – srpske penzionere, ruske anonimce i poslanike u Skupštini Crne Gore. Sve to je učinila bez makar i jednog dokaza. Nema uniformi koje su prevratnici trebalo da obuku kako bi oteli Mugošino i Katnićevo najveće blago, imanje i znanje – Mila Đukanovića. Desetine godina zatočenja dosudili su oni kojima bi se smijali i Andrej Višunski i Roland Frejsler, samo kada bi bili živi. Presudili su zbog „sijanja straha“ i sprječavanja ulaska zemlje u NATO. Nesrećna sudijska minđuša u uhu dukljaškog, šovinističkig režima, nije obaviještena da je u nazivu NATO već sadržana imenica savez (organizacija), pa neprekidno zbori o „NATO alijansi“. Kaže se Sjevernoatlantska alijansa ili NATO. Ali samo da je nedostatak obrazovanja jedino što mori Đukanovićevu „crnogorsku državu“. Svi smo mi nedovoljno obrazovani, problem je što su Đukanovićevi saradnici pomislili da su se dovoljno izobrazovali kada su se domogli vlasti i korumpirali. Ne nedostaje njima obrazovanje – njima nedostaje obraz.

Kada je prije bezmalo četvrt vijeka tadašnja SR Jugoslavija predala Krajinu hrvatskoj vojsci, policiji, ustaškim dragovoljcima i onom vozu koji je saobraćao do Knina u kome je malo i veliko, kuso i repato pošlo da opljačka šta je ostalo od srpske sirotinje, i Đukanović je bio krivokletnik koji je prekršio obećanje dato tri godine ranije kada su lomili krajiške vođe da prihvate da ih umore sporim kuvanjem. Sakrio se iza Miloševića, pa ga niko danas ne pita zašto je tako zelen i tako ustao uz ustaše tražio u toj našoj narodnoj nesreći. Tada je opravdani gnjev i prokletstvo konačno palo na Miloševićev režim i samo su ih tuđini spasili 1997. i 2000. godine.

Imala je Crna Gora svoj pokušaj 9. marta i Vidovdanskog sabora - 2015. i 2016. godine. Stranci su joj odmogli pa nije doživjela prosvjetljenje i mirnu, demokratsku revoluciju koja nikome drugom u Evropi nije uskraćena. Presudom našim junacima Andriji Mandiću, Milanu Kneževiću, Mihailu Čađenoviću, velikom broju građana Republike Srbije i građanima Ruske Federacije, režim Mila Đukanovića, i da ne zaboravim njegovog brata Aca, i nekoliko stotina krvnika i zlotvora ozloglašenih dukljaša i ustaša, priredili su srpskom narodu novu Krajinu. Danas su bespravno osuđena naša braća i sestre. Sjutra, za godinu, dvije ili deset, sa istinskom pravdom u oslobođenoj Podgorici ili na nekom međunarodnom sudu, suočiće se i najveće zločinačko udruženje u savremenoj Evropi.

Dok je postojala zajednička država, bili smo žrtve i naše beogradske gluposti i nespremnosti na suočavanje sa novim vremenima i izazovima modernizacije. Većina Srba i Srbija branili su lažnu Brozovu, Miloševićevu i Đukanovićevu zajedničku državu. Posle smo trpjeli ucijenjene vlasti u Srbiji i činjenicu da zbog stotina drugih problema srpski narod u Crnoj Gori mora sam da se suočava sa obespravljivanjem koje je instrument održavanja režima i falsifikovanja novog, asimilatorskog antisrpskog ideniteta jedne imaginarne Crne Gore, koja nema ni istinsku istoriju ni normalnu budućnost. Umjesto da posle 2006. Srbija počne da radi na onome što je ranije čitav vijek propuštala – da pomaže demokratizaciju i stvaranje moderne i nezavisne Crne Gore sa srpskim narodom kao ravnopravnim i punopravnim, trpjeli smo nasleđe najgorih u našoj istoriji. Ko zna koliko je crnog novca oba režima u zajedničim operacijama širom svijeta. Zato Vučić u Tirani pozira sa Đukanovićem i ćuti o kršenju ljudskih, građanskih i nacionalnih prava, zbog kojih bi – samo da je riječ o nekom Mađaru ili Albancu u Srbiji - naša otadžbina bila gotovo odmah stavljena pod međunarodne sankcije. Dizala je Srbija svoj glas zbog dalekih Mjanmara, Zimbabvea i Kine... Više je Dačić učinio da odbrani Venecuelance nego Srbe u Crnoj Gori. Vučić i Dodik su se vidjeli sa Andrijom Mandićem, lijep gest, ali to je samo nijemi film – anestezija. Čitam reakcije američke ambasade u Podgorici, čestitaju, u svemu vide korak naprijed. Razumem zluradost ignoranatskih mediokriteta, ali gdje su tu „američke vrijednosti“?

Đukanović misli da je završio sa Srbima. Još samo da pohapsi sve srpske vođe i otme naše crkve. On ne razumije da se „napunila mješina grijeha“. Nisu to bili njegovi uspjesi, već faze u dugom padu do mjesta gdje odavno pripada. Zapitajte se, funkcioneri DPS-a, zašto ste u kućnom pritvoru, zašto se srpstvu vratio Sveto Marović i zbog čega se odmetnuo Duško Knežević? Mi smo iz Srbije propustili da dovoljno pomognemo junačkoj borbi naše braće, ali građevina zla se sama raspada – od starosti, zloće, kriminala, korupcije...

Držanje srpskog naroda u Crnoj Gori i njegovih vođa primjer je i zvijezda vodilja svemu što je demokratsko, evropsko i čestito u ovoj nesrećnoj, potlačenoj zemlji. Noć je najtamnija pred zoru.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---