-Piše: Jovo Pejović

Odluka da se lideri DF-a Milan Knežević i Andrija Mandić u režiranom procesu nazvanom „Državni udar“ proglase krivim bez dokaza tipičan je primjer kako se diktatori obračunavaju s političkim neistomišljenicima uz obilatu pomoć stranih mentora koji su ih doveli da štite njihove interese. Đukanović je žrtvovao Crnu Goru, njenu istoriju i svoj narod, zarad svojih vlastodržačkih i kriminalnih interesa i sluganjstva Zapadu. Beskrupulozno je žrtvovao mir, mogućnost nacionalnog suživota i povjerenje građana u pravo i pravdu. Na političkom planu, ovom presudom je potpuno uništena parlamentarna demokratija i stvoreni su uslovi za nove nacionalne tenzije i nastavak progona Srba i srpskih partija do nestajanja. Ovom presudom su režim i njegovi mentori poslali poruku srpskom korpusu da u Crnoj Gori nije poželjan i da mora mijenjati svoj nacionalni identitet ako želi da opstane. Ovom presudom poslata je i poruka Srbima, ma gdje živjeli, da im prijeti još jedan genocid. Na taj način pokušavaju se stvoriti pretpostavke da se u 21. vijeku pokrene istraga Srba u Crnoj Gori. Ova presuda najbolje pokazuje kako je kratak put od farse do tragedije. U Crnoj Gori, uz podršku Zapada, vlada jednoumlje jednog čovjeka. On se ponaša kao vlasnik Crne Gore, a stanovništvo je podijelio u dvije grupe: na njegove i one ostale koje je krstio neprijateljima države. On je predsjednik, premijer, ministar svih ministarstva, predsjednik svih sudova, policije i vojske. On ima svoje medije gdje sam sebi postavlja pitanja i na njih odgovara. Voditelji su u njegovom slučaju nijemi posmatrači i pljuvači opozicije. Stari Grci su imali u jednom periodu praksu ispitivanja karaktera osoba koje su se kandidovale za visoke položaje, a koju su zvali „dokimazija“. Ona je predviđala temeljno propitivanje i utvrđivanje dostojnosti određene osobe za obavljanje dužnosti. Teško da bi tu provjeru prošao bilo ko od naših aktuelnih vlastodržaca. Odavno je poznato da je kapitalistička demokratija uvijek bila farsa. Kvaziintelektualci su odigrali ulogu trojanskih konja i donijeli nam ovu gadost od „demokratije“. Sama činjenica da novac može da kupi politički uticaj je izvrtanje osnovnih postulata demokratije. Ruganje svim njenim principima i poništavanje njene suštine. Dokle će građani Crne Gore stajati u redovima poniženja? Dokle će da nas prati i upozorava ona Zmajeva poruka: „Pojedini ljudi ponos duha suze, pa do neke sreće mogu da dopuze!“? Ali nijedan pojedinac, do najveće sreće dosad nije dopuzao, pa neće ni ovi aktuelni puzavci, ma koliko u Crnoj Gori puzanje bilo najunosnije zanimanje. Sve ovo što se dešava u Crnoj Gori je nastavak započetog rata još od srednjeg vijeka protiv Srba i pravoslavlja, i traje sve do danas. Isti su neprijatelji i iste žrtve. Ovako je krenulo sa Srbima u Austrougarskoj, pa u ostalim fašističkim državama. Prvo montirana suđenja, pa onda fizičke likvidacije. Poslije ove presude u Crnoj Gori više ništa neće biti isto.

No, ma koliko se trudili naši poslušnici i njihovi mentori, nikada se neće moći iz bića srpskog naroda izbrisati datumi veličanstvenih pobjeda kroz istoriju. Da će to biti tako, nadu mi upravo daje moj mladi kolega Milan Knežević, koji je od rane mladosti zakoračio putem posutim trnjem, nošen isključivo idejom i bez kalkulacija koje bi mu donijele ličnu korist, da ponovo s velikim brojem svojih pristalica i istomišljenika vrati Crnoj Gori one vrijednosti koje su je činile bastionom čojstva i junaštva. Tih vrijednosti će vrlo brzo postati svjesni i oni građani koji su se zaputili stazama koje u Crnoj Gori nikada nijesu imale prođu.

---