-Piše: Milisav S. Popović

Jedini sam koji je postao drud, a da nije morao da ubije druda drugog.

Zvali su me Redovnik od Šišarke - jer sam moć uspio da vežem za smrču.

Život me poslužio najbolje što je umio, a da mi ruke nisu bile krvave... možda je moglo lakše, ili stranputičnije, ali ne žalim... bilo je to pravično krivudanje. Donijelo mi mir. Sa njim se lakše umire.

Dok su drugi drudovi snagu iscrtavali vučjom glavom, zmijskim zubima ili orlovim kandžama... ništa manju moć sam našao u jabuci (vatra), leptiru (led), žir (povratnost) i panj (nevidljivost).

Urezani su mi u kožu iza čela, dok sam imao dvadesetak ljeta...

Poštuju me... najviše jer se držim svog drveta... Plaše se, jer sam jak... a da nisam usisao srž nekog redovnika. Ne diraju me... jer ne znaju na šta sam spreman.

* * *

Bio je goluždrav kad mi je doveden. Bolešljiv i nesrećan. Vidjelo se da guba nije htjela da se odgrize sa njegovog rbata. Prihvatio sam ga za učenika. To ubogo stvorenje ne bi preživjelo bez igdje ikoga. Ni do ljeta... kamoli do jesenjih kiša. Drugi drudovi bi ga rasjekli vradžbinama... jer kako učiniti od nekoga redovnika, kad nije bio kadar da prstima razbuca zeca (kamoli vepra). U tu školu nije smio da uhoda.

Prvo što sam morao da ga naučim bješe - da se potpuno preda. Grčenje od mogućih nedaća odgrize srce prije nego što muka i dođe... Zadocnio je bio da se ne plaši strahova, ali moralo se učiniti nešto - što bi ga otrglo od samosažaljenja... i samoprezira.

Prvih nekoliko mjeseci smo se molili u gnijezdu korijena... dok mu duša nije zacijelila.

Tek tada smo krenuli u ovladavanje čudima.

Uvod u tajnu „jabuke”.

Pod tim znakom vatra bi se uzdigla. Divlja i nemilosrdna. Da nisam bio uz njega... pojela bi ga kao mačka miša. Da se uloge promijene, izsiskivalo je skoro osam ciklusa. Dok je deveti pun mjesec iskočio iznad planina... tek tada se moglo reći da je „jabuka” čvrsto u njegovim rukama.

Uvod u tajnu „žira”.

Povratnost. Sve što si izgubio (odbacio) moglo se vratiti. Samo ako bi magiju izveo brzo po „gubljenju”. Ako se u „žiru” pojačaš... postoje načini da umrlome dušu na kratko vratiš... samo da meso nije ohlađeno. I ta mu je vještina brzo pod nokte ušla.

Uvod u tajnu „leptira”.

Led. Bezobrazan kao vatra. Peče poput ognja ako ga hitro za uši ne savataš. Leptirom ovlada za pet ciklusa... Umio je da oledi trvake u sred jula... da prizove grad i oluju u tren oka. Leptir mu je išao prirodno... brzo je postao njegova omiljena vještina.

Uvod u tajnu „panja”.

Defanzivna, ali zgodna sposobnost. Učiniti sebe za druge nevidljivim. Tu nam je trebalo dosta vremena. Uvijek bi neki dio tijela štrčao. Opet, nakon mnogo ciklusa, i nevidljivost je postala njegova suština.

Taj se malac pretvorio u opako dobrog druda. Naučio sam ga svemu što mi je darovala smrča. Bilo je vrijeme da ode, i svijetu donese dobra. Isplakao se, zahvalio i zatražio konačni dar... Na potiljku sam mu urezao svaki znak. Jabuka, žir, leptir i panj. Tako se moć vezala za nosioca. I ode... ja ostadoh sam.



* * *

Godine uminuše, a glas koji dobih o njemu ne bi ono što sam želio da znam. Postao je izuzetan... i krvožedan. Umjesto da ljudima donese zaštitu, da postane uzvišen mag... krenuo je u lov na druge drudove. Ubio ih na desetine. Upio sve što su imali i pretvorio se u Kvazara... vješca mraka. Znao sam da će doći po mene... Možda i prije isteka ljiljana.

* * *

To jutro bješe potaman za konačni počinak. Gledao sam ga kako stoji desetak stopa od mog drveta. Iz njega su izbijali led i vatra... Posmatrao me ispod obrva. Nije ni morao da bude nevidljiv. Bez prikradanja. Znao je koliko je grozomoran i moćniji od starog učitelja.

Klimnuo sam glavom... znak da sam spreman. Podigao je ruke, pokuljao led... pokuljao oganj. Sve krenulo put mene. Ostadoh miran. Smrt nadomak.

Onda se kovitlac zaustavi na tik od mog nosa... i jurnu natrag.

Sabi se u njega. Onako moćnog... iznenađenog do užasa. U trenu nesta.

Zaboravio je... na potiljku sam mu urezao žir. Vještina povratnosti... ako ikad krene na mene... ako krene na pogrešnoga.

Zbilja nisu znali na šta sam spreman.

* * *

Još sam tu. Ispod drveta.

A koja je tvoja vještina?

(Autor je književnik)

---