- Piše: Milutin Mićović

„Kako živiš? – A, kako drugi (h)oće!“ U ovom tipičnom pitanju i odgovoru, prikrivena je antropološka i psihološka konstanta savremenog čovjeka. S tim, što ovdje Drugi, najčešće nije neki konkretni drugi, neka ličnost, nego drugi je zbirno ime za ono što čine kolektiv, partija, preduzeće, ideologija. Drugi je, recimo, i duh vremena, koji bruji kroz masovne medije, masovnu zabavu- masovno upotrebni anestetik, kojim se nesrećni čovjek „odmara“ od konkretnog pritiska Drugog, kao sopstvene neslobode.

Ovaj pritisak Drugog, koji se očituje kao depresivno stanje kolektivne svijesti, najdramatičnije je izražen u manjim zajednicama, s nestabilnim kulturnim nasleđem, i jakom političkom prisilom, kao što je društveni i psihološki ambijent Crne Gore. Kod nas je organizovano izvedena kriza društvene svijesti – kao dubinsko nepovjerenje prema drugom (politički, civilizacijski, kulturološki drugačijem), jer su ti drugi, nastali u prostoru istog (naroda, kulture, jezika, vjere). Izoštreno gledano, ovako je stanje: moj sunarodnik postao je ne samo drugi, drugačiji, nego je postao i – moj neprijatelj. Neprijatelj, koji mi već predlaže, ili bolje reći, primorava me, da se i ja odreknem sebe, i da postanem neko drugi kao on- drugačiji po vjeri, kulturi, jeziku, pismu, identitetu.

Ovdje u Crnoj Gori vazda neko drugi (onaj koji je postao drugi i drugačiji uz dejstvo ideološkog napitka) tucka te u glavu, imajući za to podršku vlasti, ili je pod okupacionim dejstvom duha zlog vremena. Recimo, kaže prostu rečenicu: nemoj da pišeš tom ćirilicom više, ćirilicu samo pišu oni koji su još u usmenim predanjima, guslama i nacionalnim diplanjima, oni koji prave pismenosti još nijesu gledali, koji su praktično izvan moderne civilizacije, izvan vremena. Iako ti to ne kaže doslovno tako, ali to ti baš kaže. A vidiš ga kakav je: niti zna sebe ni svoj narod, ni svoju kulturu, ni svoje ime. Ali ima negdje pod glavom vlast, pa ti kaže, da je ne samo važno to što ti kaže, nego da je on takav, bez lika i imena, važniji od tebe takvog.

Zato se često u večernjim časovima čuju prigušeni glasovi iz crnogorskog sumraka: Je li ljepše prekratiti ovakav život, nego ovako živjeti? Kao da se neko, više nevidljiv nego vidljiv, namjestio da nam pije krv na pamuk. Neko ko namješta, organizuje, propagira ovakav život u Crnoj Gori, gdje se više ni braća ne podnose, i svi postajemo jedni drugima mrak pred očima. Vidiš li ti to? Nemoj da mi se praviš pametan, nemoj da sofisticiraš, taktiziraš, metastaziraš, vidiš li što je realno stanje? Vidiš na šta je spao ovaj nesrećni čovjek, koji je osuđen da samo trpi, a da nikoga nema da upita, zašto je ovo sve ovako.

-Neću dalje da se bavim sociološkom i psihološkom analitikom, j... ti analitiku, dosta mi je muka i bez analitike, neka se bavi analitikom, ko je zaposlen da se njome bavi, samo sam zamišljen i zabrižen za nesrećnog čovjeka na zemlji, a posebno ovdje u Crnoj nam Gori, jer me veže krv i tlo za taj nesrećni narod koji srlja u kolektivno samoubistvo. Ali samoubice ponekad potežu vrlo ozbiljna pitanja, i prosto ja nekad slušam ta pitanja samoubica, sastradavam s njima. Jer oni nijesu samoubice iz hira, misterije, duhovne ekstravagancije, nego je njihovo stanje posledica atmosfere kolektivnog samoubistva.

(Autor je književnik)

---