-Piše: Krsto J. Pejović

Greške i propusti današnjeg čovjeka su nagomilani do te mjere, da teško može biti korekcije. Sve ide ka nekom kraju, koji ne obećava, već zabrinjava. Ide se ka nekom putu, koji je previše strm, ali koji za jedan dio naroda ipak ima ponegdje izlaz, i to čovjeku daje nadu, bez obzira na to kojom je gorčinom snabdjeven. Osuda među ljudima je previše. Nema poštovanja, a ljubavi je sve manje, kao da je neka tama obavila narod, kao da ga je preuzela tuga. Maltene, svak svakog potcjenjuje i prezire, čak i kad za tako nešto nema razloga ni u primisli. Kao da iskustvo sa smislom često biva zaobiđeno. Malo ko kome vjeruje. Rijetko koga privlači čestit karakter drugoga. Stid se ne pominje, pa se tako ponekad čovjek sjeti one narodne „izgubio stid, našao sramotu”. Zaboravlja se da je život čovjeka vezan za zajednicu, a zajedničkog života je sve manje i unutar porodice. Bestidni govor je „u zamahu”, koji nadolazi kao plima. Nikako da se pojavi njegova oseka. Stoga i ne čudi što mnogi ne žele razumne riječi. Lukav čovjek sve više je „đavolji sagovornik”. Običan čovjek od reda, rada, tradicije i morala trpi poruge. Njegova svijest osjeća svu težinu pustoši novog svjetskog poretka, koji je sagrešan i nebu i zemlji.

Teško da čovjek može čuti i vidjeti trezvenu situaciju života. Rijetko da ko pominje „ presto besmrtnog sudije”. Izgaženo je ljudsko dostojanstvo. Svijetom vladaju prevara i gramzivost. Zbog toga je previše osjetljivih, pa se osnovano postavlja pitanje da li njihove duše imaju sposobnost da budu sačuvane, kako bi bar u nekoj dubini, bila spasena trunka zadovoljstva. Ipak, „kvasac” poštenja, odvažnosti i odmjerenih riječi postoji. On ponegdje i narasta, i to daje nadu. Ta nada će biti materijalizovana ukoliko se izvrši spajanje s vremenom vječitog. Istina, dublja iskustva ljudskog rada današnji svijet kao da ne zanima. Čini se da je od toga ostala samo blijeda kopija, kao da je sve ponio duh početka trećeg milenijuma. Ono što takođe daje snagu jeste činjenica da čovjeka vjera posve nije napustila, i to je ono što je čovjeku temelj i oslanac da put nije izgubljen. Tradicija prošlosti njegovih korjena je dobra priča, nauk i poruka da se ne zaborave blagodeti i pažnja. To sve stoga daje nadu da još ima hristoljubivih karaktera, koji čine porodicu ljudskom, a što svijet „ opominje” da sve „tišine nijesu narušene”. Nije suvišno ako kažem da nijesu sva dobra zaboravljena i da karakternost može vratiti bar jednom dijelu naroda pristojnost, pravilnost, pravnost, pravičnost i pravednost. Navedene kategorije su smjer razvoja, realnosti, koje mogu pokazati da neoliberalna ekonomija ne može bar misli čovjeka podrediti novom svjetskom poretku. Da evropski čovjek „pati” od cinizma koji već ima obrise svojih „pravila”, potvrđuje i priča da je obraza sve manje, pa je suvišna svaka elaboracija, kao potvrda dokaza u kakvom je stanju današnji čovjek. Profit je „osnov novog valjanog pravila”, a ljudskost rijetko ko pominje. Nauka je po strani, vjerovatno zato što je nemoćna. Samo postoji istina o zlu. Ona je evidentna. Za nju vrijeme ne promiče niti ističe. Samo je priroda kako- tako blagotvorna. Sve je, nažalost, okrenuto protiv nje. Gdje je onda vrijeme njenog trajanja? Teško da ko aktuelizuje ove nedostatke.

Još tuga na tuđinu miriše, iako se uveliko evropski diše. Rijetko se ko grijehu odupire. Da nije duhovnog hljeba kojim se hrani duša „lažnih proroka bilo bi na pretek”. Svak se ogrće „plaštom sopstvene pravednosti”, i pored toga što je moralnost već duže vremena pod znakom pitanja. Inače, istina nije riječ koja je dostojna poštovanja. Vjerovatno i zato što je vrijeme neoliberalne ekonomije, vrijeme stradanja: morala, rada, reda i prava. I to karakteristično za sve meridijane. Ima se utisak da se današnji čovjek ne pokorava ni nebeskim zakonima. Šta onda čovjek ovog doba da kaže sem one biblijske da bez Boga čovječanstvo ne bi moglo bilo kuda ići. Evropski čovjek potkopava sopstvene temelje, pa valje podsjetiti da je crkva jedina istina i to kako u privatnom, tako i u društvenom životu. Poziv na biblijske riječi i Boga za mnoge nije potreba, pa je neizbježno pitanje ko se danas drži moralnih nadzora?

Džon Raskin bi rekao: „Mnogo je vjera, samo je jedan moral.” Ove riječi treba apostrofirati iz prostog razloga, jer je moralnost postala mit, a dostojanstvo misaona imenica. Međutim, valja reći da su društvene vrijednosti bez moralnosti nemoguće. Stoga, ne smije se zaboraviti ni ona Remarkova da je moral izum ljudi, bez obzira na to što ljudi međusobno razlikuju šts im je vrijedno. Ako nema moralnosti, nema ni dužnosti, pa ni mogućnosti.

---