-Piše: Tomica A. Milović

Crnogorska vlast uspješno je okončala još jedan pohod, još jedan šovinistički, anti-pravoslavni, antisrpski i antiruski juriš. Kroz takozvanu sudsku presudu, kroz institucionalno blato, provukla je srpske i ruske „teroriste i kriminalce“. Pokazala tim destruktivnim, rušilačkim snagama, silu (ne)pravne države Crne Gore. Pokazala im, u stvari, degenerisanu etiku i truli moral današnje „Milogore”. Pokazala kako izgleda sunovrat elementarnog čojstva. I kako na krstu izdišu ljubav, pravda, istina i sloboda. Pokazala na koji način nevini ljudi, samo zato što su Srbi (svetosavski pravoslavci), i Rusi, a ne „NATO pravovjerci“, mogu jedino „kroz dimnjak“, s dimom, izaći iz pripremljene im, stradalne sačekuše. Izaći iz predstave za koju Kafkin „Proces“ predstavlja najljepšu poeziju za djecu.

U Katnićevom i Suzaninom „Procesu“ optuženi ima obavezu da, i to uz zahvalnost, prihvati omču oko vrata. A ima li kakvo pravo? Ne! Vaskrsenje za Mandića, Kneževića i ostale, taman kao i za Kafkinog Jozefa K., nije dozvoljeno. Džaba dokazi da su nevini, da su oklevetani na pravdi Boga. Tim svetosavskim pravoslavcima, tim, po prirodi stvari naopakim Srbima, odlučiše (jednoglasno) Milivoje i Suzana, sleduje „goli otok“. Sleduje gospodarev privatni Spuž. I obaveza da giljotinu prihvate na pristojan i kulturan način.

Andrija i Milan ne htjedoše usvojiti gospodarevu odluku, onako, „mirno i vaspitano“. Nazvaše oni gospodara i njegovog brata „krvnicima“. Skočiše odmah, kao opareni, dželatove skutonoše (takozvani novinari, nezavisni intelektualci…). Kakvi „krvnici“ u dvadeset prvom vijeku, zagraktaše? Pritom zaboraviše da je ovo Crna Gora, u čijem arhetipu, u čijoj tradiciji, čuči, imperativ da se za goli život, za slobodu, obraz i čast, bori svim raspoloživim sredstvima. Njegoševi stihovi: „Zlo činiti od zla braneći se tu zločinstva nikakvoga nema“, predstavljali su i predstavljaju programski manifest Crnogorcima za djelovanje u samoodbrani života, lične i kolektivne slobode.

Nevaspitano je očekivati da u Crnoj Gori, agresija na čast i obraz, na goli život, bude dočekana mirno. I prihvaćena kao dar od Boga. Pisao sam i ranije da se nadam kako će se vlast u Crnoj Gori najzad urazumiti. I prestati da vodi narod i državu u bezdan. U međuvjerske i međuetnničke sukobe. Zato spremni staljinistički letak, politički pamflet zvani „sudska presuda“ valja što hitnije poništiti. I smjestiti ga tamo gdje mu je jedino i mjesto- na stranice pravnog, etičkog i moralnog zastiđa. Bruke za sve buduće generacije Crnogoraca. Za sudsku praksu u državi Crnoj Gori.

Istog dana, 9. maja, kada je takozvani sud presudio nevinima Mandiću, Kneževiću i Čađenoviću, na srpski rod u Crnoj Gori (i šire), bačena je još jedna, rekao bih, šovinističkija i poganskija anatema od one „sudske“. Bacio ju je Slobodan Simović. On je potpredsjednik SUBNOR-a Crne Gore (formalno), a realno ne nikakav borac i antifašista. On je pretendovao da učenicima u Tivtu održi čas o antifašizmu. A održao je, baš iz duše, čas o antisrpstvu. U nacističkom maniru. Noseća Simovićeva teza, na pomenutom času, bila je: „Predstavnik velikosrpske, nacionalističke politike u Crnoj Gori je Amfilohije Radović, koji je duboko zasjekao u crnogorsko biće“. Ova nacifašistička postavka motivisala je DPS predsjednika SO Tivat Ivana Novosela da se zahvali Simoviću, kako reče, „na ovako inspirativnom govoru“. Omladina je, ushićeno će Novosel, „mogla naučiti da razlikuje zlo od dobrog“. Zbog odlično odrađenog posla, Simovića je, zajedno sa Zuvdom Hodžićem i Draganom Mitovim Đurovićem, primio i vrhovni komandant srbofobije, gospodar Milo Đ. Srbi, učinimo sve da svrgnemo opasnu silu montenegrinsku, koja nas krvnički davi. Jer, „volovi jaram trpe a ne ljudi/ Bog je slobodu dao za čovjeka“. (A. Šantić)

---