-Piše: Mihailo Medenica

Da ga vazda pominjemo, da se zdravimo njime, da se nazivamo njime, da se psujemo i blagosiljamo njime, da se mrškamo i dozivamo Kosovom i Metohijom opet je premalo!

Što, nešto ćemo promijeniti ako nam je uvijek na usnama?!

Što ga više pominjemo više će biti naše?

Ne, ne treba baš ništa da mijenjamo nego da ne dozvolimo da se promijeni šta!

Ne može ono više biti naše nego što jeste, već ne smijemo učiniti da nas ubijede kako je manje nego što je, shvataš?!

Svetinja je zavjet- zavjet se ne da, život se daje a život je zaista život kad imaš za šta da ga daš, a mi smo blagosloveni da imamo!

Lažu da je život vrijedan samo ako ga jadno čuvaš za ne daj Bože, već je vječan samo za daj Bože, a nama je Bog dao, žalio nije! Pa, sad svi treba da postradamo zbog toga?!

Ne, postradaćemo ako povjerujemo u laž bezumnika da ga je previše za nas! Da je zavjet i ako zavjet izdamo! Da je valjanije umirati svakom zorom negoli radovati se smrti tamo gdje neće jalovo naricati nad tobom!

Da nestanemo svi do jednog zbog vječnog života na Kosovu i Metohiji?!

Volim ga i ja, ali...

Ne zbog života vječnog, već da vječno ostane života kako oni za nama ne bi tumarali po opelima sebi no mršnuli oluje kad ih upitaju: ko su, šta su i odakle su?!

Pa, znaće…

Neće! Mi ih osuđujemo da ne znaju ništa jer smo sebično odvažni u ćutnji!

Nije nesoj jak što je silan već što smo nesoju pomogli da nas rastereti krstova kao da su okovi, a metne okove da se prekrstiti ne možemo!

Nesoj je grlat koliko smo mi tihi!

Nesoj vidi dalje od nas jer smo se mi povili da pogleda preko nas, a ne zato što je nadrastao planine!

I da bi se sve to promijenilo dovoljno je sam da ne ćutimo, je li?!

Da! Ima li išta više i jače od toga?! Riječ je sve i sve je riječ, sjeti se…

A, djela?!

Riječi nose djela sa sobom. Zvona pozivaju na liturgiju…

Ne trude se nesoji da izdaju i nesoji da nam otmu šaku svete zemlje već riječ o njoj.

Ćutimo li, Bogorodica Ljeviška je tek kamen na kamenu koji je lako satrti, ali riječju taj kamen su sama nebesa i nema te sile koja na riječ može udariti, a ne olupati se o nju kao valna o mramorje…

Na riječ nam je pogan udarila znajući da narod tišine umire svakim treptajem.

Svetinju će nam nesoj izdati i pogan oduzeti kad za

šaku zemlje ne budemo imali riječ!

Riječ da čitava vaseljena stane u nju kad je reknemo!

Riječ da nas uspravi da niko preko nas pogledivati ne može!

Riječ da se u pustom mraku ne mimoiđemo s vječnošću, no da nazovemo jedno drugome dečanske visine!

Riječ, dobri moj, koja će vazda kao prethodnica ići život cio pred nama…

Riječ zbog koje nas nad odrom neće žaliti što nas nema, već slaviti što nas je bilo i što će nas biti!

Oslobodimo riječi iz bukagija i shvatićeš da su rešetke samo prividi…

Sjeti se, Hrist na krstu nije mario za klinove i rane, već za riječ!

Sjeti se prije negoli što sledeći put progovoriš šapatom u mraku da se slučajno ne poznamo!

Sjeti se kad kudiš nesoja da nemaš prava na to- on ti je zatražio riječ, ćutke si mu je dao pa sad ne znaš kud bi s tolikom tišinom?

Ne trguju bijednici našim životima, dušama, svetinjom, već time što smo pristali da za njih nemamo riječ: život, duša, svetinja, vjekovi, preci, potomci, NE DAM, NEĆU, NE MOŽE…

Riječ je sve i sve je riječ…

---