-Piše: Zoran Piperović
Odavno ne pišem ništa. Nemam volje, a nemam ni povoda. Doduše, nema ni rašta. Jer, što god bih napisao i rekao, vjerovao bi mi malo ko. I ja bih, da sam na njihovom mjestu. Knjigama više ne vjerujem. I sve se manje družim s njima. I kada to radim, moraju da budu do sto strana. Tanke. „Praznik beznačajnosti” i „Neznanje” od
Kundere ispunjavaju taj uslov. I tu su. Naravno, I
Markesov najtanji roman „Pukovniku nema ko da piše”. Mada, vidim da nekim mojim Ulcinjanima ima ko da piše. Ovo mojim, vrlo uslovno uzmite. Zapravo, ne uzmite u obzir nimalo. Ovaj nije (mislim na Ulcinjanina) moj, ama baš. Na njegovu sreću. Kao ni sin mu. Književnici su oboje. Mada, za tu tvrdnju da su baš to, ja lično nemam dokaze.
Taj Ulcinjanin, objavio je kolumnu na jednom portalu. Kaže tata književnik: da mu se javljao drug A iz Pariza, pa slijedi opis javljanja. Onda drug B, iz Hrvatske, pa isto slijede nepismene srceparujuće sentence. Pa, sa Kosova, Albanije (naglašava on âŚmoje Albanije) i opet melanholični resentiment. I onda rečenica, zbog koje ja ovo pišem. Javlja mu se, veli tata književnik. I ⌠poneki brat sirotan (Sic!) iz (pazite!) POBJEŠNjELE SRBIJE (sic!).
Ovaj izmišljeni povod da neko piše (ne piše mu niko) iz Srbije ima nevaspitani dodatak. Pod uslovom da sirotan postoji. I da je pisao. Morao je i on da dobije početno slovo imena kao i ostali iz kolumne. Ali ne. Nema slova, jer nema ni sirotana. Ostala je pobješnjela Srbija. Koju treba pljunuti. I koju ni drug sirotan nije spasao. Nju od tate književnika niko ne može da spasi. Iako slavi svetog Mratu Nemanjića, kako mi kažu.
Zaboravio je tata književnik da je isključivost neprijatelj svakom prijateljstvu. Čak i prema bratu sirotanu.
***
Oduševljava me
Nik Đeljošaj. To je jedini političar, jedini građanin, jedini državljanin koji ima dvije matične države, kako reče. Po strani da li je to u pravnoj, životnoj i logičnoj ravni moguće. Bitno je da to kaže neko ko je predsjednik jedne opštine treće države. I koji je na državni praznik te države, uz nacionalnu zastavu slavljenice, okačio i zastavu jedne od matičnih država. Ovog puta je principijelnost popustila, pa će zastavu, druge mu matične države staviti iduće godine. Ne zbog toga što su Prizren ili Uroševac matični gradovi onih koji se rode u Sukuruću. VEĆ ZBOG TOGA ŠTO ON ZNA DA NIJE DOBRA DRŽAVA U KOJOJ JE SVE ŠTO SE ČINI NEIZBJEŽNO, A SVE ŠTO JE NEIZBJEŽNO NIKADA SE NE DEŠAVA.
(Autor je advokat)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
