-Piše: prof. dr Božidar M. Bojović

Poslije još jednih neregularnih, nedemokratskih i otvoreno pokradenih izbora 22. aprila 2001. godine, Milo Đukanović je tih dana, kao mandatar, zakazao postizborne konsultacije sa čelnicima parlamentarnih stranaka oko konstituisanja izvršne vlasti. Zvanični razgovor koji sam kao predsjednik Srpske narodne stranke tada vodio s njim, ostao mi je u trajnom sjećanju. Često sam razmišljao o tome šta bi bilo da je Đukanović uvažio moj zahtjev, koji sam i javno iznio, da podnese ostavku.

U razgovoru, koji je počeo Đukanovićevim kratkim presjekom političke situacije, potenciranjem, prvi put otvoreno, razloga zbog kojih se zalaže za napuštanje federacije sa Srbijom, nije mi bilo teško da činjenicama obesmislim njegov stav. Međutim, ukazao sam na rizik koji mu kao čovjeku i političaru prijeti, u uslovima konstituisanja nove vlasti u Crnoj Gori, jer će morati u koaliciju sa ekstremno separatističkim SDP-om, a možda i s Liberalnim savezom. I kada „pređe Rubikon“, čime Crnu Goru vodi na put, po njenu budućnost, krajnje neizvjesnog separatizma, naći će se tamo gdje se pozitivno vrednuju ličnosti i događaji koji nikada ne mogu biti pozitivno vrednovane u državotvornom narodu Crne Gore. Moj zahtjev bio je da podnese ostavku i napusti politiku. Ponovio sam da je to u suštini generacijski savjet i da će se kad- tad sjetiti ovih mojih riječi i da bih volio da tada ne bude kasno.

Sada, kada taj razgovor posmatram sa disance, kroz posledice jedne pogubne politike kojom je ovaj autokrata doveo Crnu Goru do ivice etičkog, moralnog, političkog i ekonomskog, ponora još više vidim da sam bio u pravu. I tada je Milo Đukanović bio u živom blatu kriminala i nezasitne pohlepe za bogaćenjem, ali sve je to bilo još u mjeri koja bi se u jednoj pravnoj državi mogla obuzdati. Ovako, u suštini neprevaziđeni konvertit, opsjednut nekontrolisanom željom za vlašću i bogaćenjem, u privatnoj državi koju je stekao na pokradenom referendumu biće spreman na sve. Da ucijeni, proda, izda. I da zasiječe, gdje se ne dira. Poslije njegovih brojnih zastranjivanja, nameće se pitanje: postoji li granica političkog ponora ovog čovjeka?!Postoji li nešto što ne bi uradio u ponižavajućem slijedu ispunjavanja zahtjeva moćnika koji ga održavaju na vlasti? Poslije najavljenog, otvorenog, bogohulnog udara na svetinje Mitropolije crnogorsko -primorske Srpske pravoslavne crkve, jasno je: ne postoji! Tim naumom je pokazao, ma koliko se zaklinjao, da ne poznaje i, nažalost, ne osjeća državotvorno biće Crne Gore, njen moralni i duhovni arhetip na kojem je nastajala i opstajala. Najavljeni naum je udar na svetinje matice Crne Gore, simbiotičke duhovne i državotvorne spone koja je pri osvajačkom udaru Turaka sabirala jednorodni narod sa Nahijskom Crnom Gorom, naslednikom Zetske državnosti. Bez te sabornosti jednorodnog naroda Bjelopavlića, Pipera, Kuča, Bratonožića, Stare Hercegovine od Herceg Novog, Nikšića, Drobnjaka, Šaranaca, Jezeraca i Uskoka, Vasojevića, Boke i Paštrovića, sve do tzv. Novih krajeva poslije Balkanskih ratova, Nahijska Crna Gora, koja sve do poslije bitke na Krusima 1796. godine nije imala više od 40.000 stanovnika, ne samo da ne bi mogla postati i opstati kao buduća država, već bi bila ugrožena biološka supstanca tog hrabrog naroda. To je snaga sabornosti Mitropolije crnogorsko- primorske Srpske pravoslavne crkve, za čiji opstanak je Božidar Vuković Podgoričanin dao svoje bogato nasleđe, da bi poslije teških pohara hramova i uništenih bogoslužnih knjiga, štampao u Veneciji crkvene ćirilične knjige, za bogosluženje, kako bi očuvao tu poslednju sponu sabornosti i nade za opstanak, kako je i sam zapisao „ u želji da ugodi duhovnoj potrebi naroda kojima knjige služe“. Na tu svetu, poslednju nit duhovne i državotvorne sabornosti Crne Gore, maticu duhovnosti, državnosti i civilizacijskih ostvarenja može udarati samo njen ljuti neprijatelj. I to je istinska nesreća Crne Gore, da je punih 30 godina vodi stranputicom, čovjek koji niti poznaje, niti osjeća njene temeljne vrijednosti i tokove koji život znače.

---