- Piše: Milutin Mićović

Imam portparola za aktuelne događaje, koji je vrlo provokativan, ali mu to dopuštam, uviđajući da je sama situcija provokativnija i od njegovog uma. Ovako mi kaže: Najteže je danas biti Milo Đukanović! Niko ga u Crnoj Gori ne razumije – osim niko. A nije ih malo, i najčešće su njegov proizvod. Kao što je i on nečiji proizvod. Mi ne znamo čiji, ni koji mu je rok trajanja. Njegova uloga podrazumijeva da on ništa drugo ne treba da zna, nego da izvršava svoj zadatak. Crna Gora realno nije njegova briga- njegova je briga da je napravi takvu kako su mu je nacrtali. Nemoguć je to projekat, ali to sad nije važno. Uzbudljivije je raditi na nemogućem projektu, nego na mogućem. Odgovornost je prebacio na onog koji mu tako nalaže da radi, makar to bio crni đavo, a on umislio da je neki bogić. Katastrofa upisana u projekat ove Crne Gore, neposrednog izvođača ne zanima, jer je on unaprijed amnestiran od nje. Ako je on projektovan da izvede najžeći sukob u Crnoj Gori, može da ga izvodi, kao da izvodi neko veliko djelo. Oni koji ne misle svojom glavom, shvataju to kao glavnu šansu u životu. Jednom učestvovati u nečemu što je veliko, pa iako će to biti velika katastrofa. Jedni kažu - da išta misli, ne bi mogao ovo da čini Crnoj Gori, i sebi. Ne može izuzeti sebe iz onoga što čini, pa sve da to što čini nije iz njegove glave. To je danas biti M. Đ. - predsjednik Crne Gore, kaže, i dodaje: Nemoguće je, objektivno gledano Milu Đukanoviću da bude predsjednik ovakve Crne Gore, osim ako predsjedničku ulogu prihvata kao grobarsku, i vartolomejsku.

Možda se u Crnoj Gori priprema „vartolomejska noć“ za Srbe-Crnogorce, koji su od strane državno-partijske vlasti označeni kao „protestanti“ koji ne prihvataju pretenciozno „katoličansku“ vlast DPS-a, kolektivnog sluge stranih centara moći. Nekad sam govorio da bi Svetozaru Maroviću, dok je još bio cvijet u bašti DPS-a, najbolje bilo da postane crnogorski pop, s obzirom na njegov sofisticiran um, koji je radio na bazi neke univerzalističke, no obezličavajuće religije. Đukanović, objektivno mnogo manje ima šanse da postane crnogorski pop, iako jer uzeo da popuje pravoslavcima Crne Gore. Njegova je logika primitivno jednosmjerna, da vrijeđa i elementarni um. Kako Hristovu crkvu da stavi u crnogorske zakone, koji ubijaju Boga u čovjeku!? Ako primijete takvog čovjeka, odmah ga proglašavaju rušiteljem i mrziteljem Crne Gore. Tako bolji dio Crne Gore živi pod tom stigmom. Govore: „Potkopavaju nam Crnu Goru svojim iracionalnim svetosavskim i njegoševskim umom“. Tako, vlašću oslijepljen um poima ontologiju i ličnu slobodu čovjekovu, na kojoj je stajala Crna Gora Petrovića. Tako su se polomile sve temeljne kategorije ljuskog života u Crnoj Gori koji reguliše i kontroliše crnogorska vlast. Možda ovaj eksperiment s Crnom Gorom može dobiti sledeću ironičnu, no i volšebnu završnicu. Ako M. Đ. kaže da će „poraditi na sticanju autokefalnosti crnogorske crkve“, ne vidim drugoga puta nego ovaj: pretpostavljam da briselsko-američka administracija smjera da zavladiči Đukanovića, i postavi ga za episkopa autokefalne crnogorske crkve, koja neće biti ni pravoslavna, ni katolička, ni muslimanska, nego će biti sve zajedno, a nijedna od njih? Crna Gora bi tako ostvarila simulaciju teokratske vladavine bez Boga, čemu Đukanović svojim vlastoljubljem teži, makar duhovnu vlast morao da stiče uz podršku elitnih duhova zla... Kao što i stiče!

(Autor je književnik)

---