-Piše: Vojislav Bulatović

Karl Marks i Karl Poper u priči o demokratiji. Priču (učenje) prvog znamo (živjeli smo je) a kontra priča drugog, koju na pozornici života tek početnički igramo, biće u narednom izlaganju predstavljena.

Politički proces je permanentan i sveprožimajući – totalni društveni fenomen. U velikim zajednicama (državama) on je kao blaže uzburkana morska površina koja negdje više, negdje manje, daje znakove svoje moći. Rijetko je to destruktivni cunami koji remeti svakodnevni život i donosi štetu. Gledamo, na primjer, političku uzburkanost u Americi ili Engleskoj (predsjednički izbori i „Bregzit“). Komplikacije tog talasanja zahvataju samo političke elite (elite vlasti) i društvene institucije (predstavničke, izvršne i pravosudne). Život društvene zajednice teče autonomno svojim tokom. Širom planete osobine tog procesa su specifične i nepredvidljive, kao i klimatska dešavanja. Ovo se naročito odnosi na nerazvijene i male zemlje gdje su politički procesi burniji, odnosi sa vlašću neposredniji, a društvene protivrječnosti izraženije i strukture nestabilnije. Ovdje je situacija komplikovanija utoliko više ukoliko su jači spoljni uticaji. A naš život je u zajednici (od lokalne „ćelije“ do globalnog „organizma“) gdje se samo u njoj možemo osamiti (tako je govorio K. Marks).

Pitanje je: kako u zajednici opstati i naći svoje mjesto? Koja je ta ogromna mitološka, filozofska, naučna, umjetnička, vjeronaučna i nadasve, politička priča?! Niko ne može od nje pobjeći, čak i onaj nepismeni – stići će ga elektronski mediji! Ovdje bih se osvrnuo samo na jednu priču, na kojoj rade vjekovima, od prostog svijeta do velikih umova širom naše planete. Ostavila nam je, u svom embrionu, grčka civilizacija. To je priča o demokratiji. Uvjereni smo da svi znamo šta je to, ali nema kraja negacijama i afirmacijama, tvrdnjama i osporavanjima. V.I. Lenjin je govorio „kad bi ljudi imali interesa i matematičke aksiome bi osporavali”. Demokratija se zaista duboko uvukla u život i interese ljudi. Dakle, priča o njoj biće i u budućnosti garantovano beskrajna: više praktična nego teorijska!

Šta se zaista krije, pod krovom demokratije? Ako bi nam svetionik za istraživanje bila definicija (bez obzira na njene varijacije) onda bi nam se moglo učiniti da je to prostor neupitne jasnoće. Tu ne bi bilo mjesta za političke i klasne sukobe visokog intenziteta, za vlastoljubive manipulacije, prevare, zločine, korupciju, zloupotrebu vlasti, upotrebu sile, pobune, udare i revolucije, autokratije, fašizam i diktature, oligarhe i plutokrate, naciokrate i klerikalce i mnogo, mnogo tih antidemokratskih mutacija koje se koriste kao sredstvo za vladanje narodom. Teoretičar Aleksis de Tokvil skovao je svojevremeno naziv za režim Napoleona III, demokratski despotizam (lingvisti bi pod ovim izrazom identifikovali stilsku figuru oksimoron – nespojive suprotnosti). Taj despotski režim je idealan tip za majstorstvo političke prevare i manipulacije „suverenošću narodnom“, gdje se izgubljeni, dezorijentisani i strogo kontrolisani građanin kao puka brojka zloupotrebljava da bi se stvorila slika masovne podrške autokratiji (despotizmu). Kad političari danas upozoravaju na opasnost populizma po demokratiju, onda ciljaju, pored nekih savremenih mamaca za mase, i na ovaj istorijski primjer. (Podsjetimo se svježih primjera imigranata, fašističkih parola o naci-identitetu, poziva za odbranu religijskih vrijednosti i sl.).

Moj podsticaj da pišem o ovoj temi je i često pominjani Džordž Soroš, američki finansijski moćnik (i subverzivni demokrata), koji je uložio značajna sredstva u zemljama bivšeg socijalističkog lagera za podsticanje i usmjeravanje tranzicijskih promjena pod parolom: „otvoreno društvo“. Svjetski poznato ime, filozof i teoretičar „otvorenog društva“, Karl Poper, davno je lansirao ovaj pojam u svom dijelu „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“. (Prvo izdanje 1944., onda se ređaju mnoga prerađena i dopunjena izdanja na mnogo jezika. Na našem jeziku se pojavilo u izdanju BIGZ-a 1993.). Otvoreno društvo je sinonim za uređeno demokratsko društvo koje je potpuna suprotnost raznim zatvorenim tradicionalnim i novim totalitarnim društvima. Ono je otvoreno unutar sebe prema potrebana njegovih građana i bez „tvrđava“ na bazi klasnih (elitističkih), birokrtaskih, nacionalnih ili partijskih posebnih interesa. Ono je otvoreno i prema vanjskom (globalnom) svijetu participirajući u njemu prema svojim mogućnostima. Nažalost, otvaranje društava često liči na bolno otvaranje biserne školjke radi pljačkanja njenog dragocjenog proizvoda. Poper se zalaže za otvoreno društvo građanskog tipa s „blagim formama socijalizma“ (država blagostanja). Otvoreno društvo mora da bude uvijek otvoreno za kritičko mišljenje, za „demokratske društvene rekonstrukcije“, za „društveni inženjering korak po korak“, za slobodan angažman individue koja ne priznaje načelo: „ili slijedi Vođu, ili sam postani Vođa!“, jer ovaj izbor uvijek znači „pasivno podređivanje snagama znanim ili anonimnim, koje vladaju društvom“... Otvoreno društvo je nespojivo sa komunističkim kolektivizmom (po Marksovom učenju) koji neminovno završava piramidalnom strukturom društva sa neprikosnovenim partijskim vođom na vrhu.

---