-Piše: Boško Vukićević

U ovom tekstu neću baviti neosnovanošću režimske namjere da imovinu pravoslavne crkve u Crnoj Gori podvede pod okrilje države kojoj je današnja prvenstvena uloga da bude u službi tog istog režima. O tim stvarima se, uostalom, prethodnih dana razumno i argumentovano oglašavala Mitropolija crnogorsko-primorska, upućujući poziv Milu Đukanoviću da ne kleveće jedinu kanonsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori i da odustane od svojih pljačkaških nauma. Pokušaću da, ukratko, odgovorim na pitanja: koji su stvarni motivi diktatorskog pohoda na pravoslavlje u Crnoj Gori i zašto se on odigrava baš u ovom trenutku?

Nema sumnje da se među naručiocima Đukanovićevog napada na crkvenu imovinu nalaze neki od njegovih standardnih inostranih nalogodavaca, za koje je već obavljao značajne poslove, od kojih su se većina ostvarili protivno volji naroda u Crnoj Gori. Ako uzmemo u obzir da je u nekoliko navrata i sami mitropolit Amfilohije naglašavao zločine koje je NATO počinio našem narodu, a oštro je kritikovao i neka druga „dostignuća” zapadne civilizacije, možemo dobiti potvrdu kojim krugovima pripadaju pomenuti nalogodavci. U tim krugovima je slabljenje pravoslavnog i srpskog faktora na Balkanu, a samim tim i obuzdavanje Rusije, zasigurno jedan od strateških ciljeva.

Sledeći motiv Đukanovićevog jurišanja na tuđu imovinu možemo pronaći u njegovom tradicionalnom sprovođenju strategije haosa. Nije tajna da je surfovanje na talasima podjela i međunacionalne napetosti jedno od osnovnih obilježja vladavine diktatora. Međutim, u ovom slučaju Đukanoviću je jasno da pokušaj otimačine svetinja može prerasti i u građanske sukobe, a on takav ambijent smatra idealnim i za kreiranje sopstvene odstupnice. U tom smislu možemo posmatrati i novo povećavanje ingerencija predsjedniku Crne Gore, prije svega kada je u pitanju vojno-obavještajni sektor. Predloženo proširenje nadležnosti, kao i podatak da će vojni obavještajci moći da propituju građane bez njihove saglasnosti, nagovještavaju jačanje represivnog aparata nove crnogorske države koja sve više poprima obrise autokratije. Osim toga, u Đukanovićevim neprestanim povećanjima sopstvenih nadležnosti nazire se njegova zabrinutost za sopstvenu sudbinu. Kao iskusnom političaru, jasno mu je da su režimi višedecenijske vladavine svugdje označeni kao diktatorski, a poznata mu je i sudbina većine diktatora. U pokušaju pravljenja sopstvene odstupnice i izbjegavanja sudbine ostalih diktatora, Đukanović sprovodi „strategiju haosa” u jurišanju na crkvu, ali i jača kontrolu nad polugama moći kako bi se obračunao sa faktorima koji će se truditi da navedenu „bezbolnu“ odstupnicu onemoguće.

U tom smislu, Đukanovićev primarni cilj nije završavanje procesa „zaokruživanja novog montenegrinskog identiteta”, a koji se zapravo sastoji u zatiranju svih formi srpskog identiteta u Crnoj Gori. To je samo sredstvo, a osnovna misija diktatora u ovom trenutku je pravljenje pomenute odstupnice, tj. pokušaj dobijanja neke vrste amnestije od strane Zapada za sva nepočinstva koja je napravio. Podrazumijeva se, takvu misiju će sprovoditi uz nastavak bespoštednog pustošenja i pljačkanja društvenih resursa Crne Gore.

Na kraju, naravno da treba podvući da se i u ovom slučaju Đukanović služi oprobanom taktikom skretanja pažnje. Ulazeći u obračun s pravoslavljem, montenegrinski diktator zaista skreće pažnju sa afere „Koverta”, sa negativnog izvještaja Evropske komisije o režimskim politikama i sa generalno sumorne ekonomske situacije u našoj zemlji. Međutim, konstatacija da Đukanović i u ovom slučaju skreće pažnju sa drugih tema ne treba da predstavlja alibi nekim „građanističkim strukturama” da ne stanu na stranu pravde u datoj situaciji. Posmatrajući spor neutralno i sa strane, uz povremene konstatacije da su „obje strane u sukobu iste”, takvi građanistički krugovi samo potvrđuju sopstvenu licemjernost, sumnju da u njihovom djelovanju nema ni „g” od istinski građanskog, kao i da, u krajnjoj analizi i prikriveno, stoje uz samog diktatora tokom njegovog nedostojnog pohoda. Samo beskompromisnim razotkrivanjem režimskih kriminalnih politika može doći do njihovog kraha. Vjerni narod će, uz pomoć svih slobodnih ljudi, uspjeti da odbrani svoje svetinje, znajući da se u konkretnom slučaju štiti nešto što je i – više od života.

---