-Piše: Milan Mišić

Početak ljeta na globalnoj političkoj sceni obilježen je nekim već starim zapletima – hoće li biti rata Amerike sa Iranom još je glavna nedoumica – i nekim neočekivanim raspletima kao što je kompromis evropskih lidera oko novih čelnika EU.
Kompromis je neophodan za svaki konsenzus, ali ono što se početkom minule sedmice događalo u Briselu bila je istinska politička trgovina koja je potrajala tri dana i tri noći, da bi se na kraju stiglo do ličnosti „koje svi mogu da podnesu”.
Bio je to proces koji je, više nego u nekim prethodnim situacijama, pokazao da je Unija jedna nesložna familija u kojoj su interesi iznad principa.
Posao je bio da se, poslije izbora za Evropski parlament (EP) – jedne politički izuzetno komplikovane procedure „transnacionalne demokratije” – izaberu novi čelnici, pri čemu je glavna pažnja bila usredsrijeđena na tri položaja sa kojih se obavljaju najvažniji poslovi Unije: predsjednika Evropske komisije (šefa „vlade” EU koji komanduje vojskom od 33.000 činovnika), novog predsjednika Evropske banke i novog šefa diplomatije i bezbjednosti.
Ako ste makar ovlašno pratili politiku briselskog kluba, onda već znate da je trebalo usaglasiti ko će na pomenutim mjestima da zamijeni luksemburškog političara Žan Kloda Junkera i Italijane Marija Dragija i Federiku Mogerini.
Očekivalo se da će to biti relativno jednostavan posao: glavni favoriti su, logično, bili nosioci lista na izborima za EP, čiji je ishod bio da je sačuvana premoć centrističkih partije desnice i ljevice, mada su na dobitku bili i njihovi populistički izazivači.
Uslijedilo je, međutim, veliko miješanje karata kojim su dirigovali Angela Merkel i Emanuel Makron, mada je ostalo nejasno da li je ono oko čega su se svi usaglasili bilo iznuđeno ili od samog početka planirano.
Ukratko, mjesto čelnika EK preuzima Njemačka (po prvi put u poslednje 53 godine), Evropska banka je u rukama Francuske, a Mogerinijevu nasleđuje šef španske diplomatije.
Nova predsjednica EK treba da bude Ursula fon der Lajen, koja je u vladi kancelarke Merkel od 2013. bila ne baš uspješna ministarka odbrane. Brodom euro zone kormilariće dosadašnja šefica MMF-a Kristin Lagard (koja inače nije ekonomista, nego pravnik), dok će u ovom momentu u beznadežnim pregovorima između Beograda i Prištine posredovati Španac Đozep Borelj, čija zemlja nije priznala Kosovo (što ne bi trebalo da bude problem, jer njegov posao će biti da vodi zajedničku EU politiku – u mjeri u kojoj ona postoji).
Ovi kandidati treba da budu ovjereni u EP, gdje su iznenađenja moguća, mada se ne očekuju. Ali sve što se dešavalo prilikom ovog pogađanja najavljuje da će ubuduće biti manje EU jedinstva, a više svađa i neprincipijelnih koalicija, odnosno podjela na EU istok i zapad, sjever i jug. To se najbolje vidjelo miniranjem najkvalifikovanijeg kandidata za čelnika EK, holandskog socijaldemokrate Fransa Timermansa od strane Mađarske i Poljske. Mana mu je bila što se zalagao za vladavinu prava više nego što je to bilo po ukusu vodećih EU populista Orbana i Kačinjskog.
Šta će posle ovoga biti sa „čekaonicom”, odnosno kakve su posledice za nas? Da li će se nastaviti obostrano samozavaravanje: da će oni da nas prime, a da ćemo mi da se reformišemo? Kako stvari stoje, i odgovor na to pitanje biće na čekanju.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ,,Politike‘‘)

---