Problem koji je Vrhovni imao sa neželjenom stolicom riješio je sam. To na čemu sjedi svakako je neka vrsta prestola, ali njegova igra oko toga pred kamerama bila je duboko ispod granica amaterske monodrame.

Ne vrijedi opisivati ono što su svi već vidjeli, pitanje je samo šta stoji iza pokušaja građanina AV da uvijek iznova uvodi sebe u svijet neobičnih, fantastičnih, fanatičnih prikaza, sklonih da svoju neobjašnjivu izuzetnost pokazuju sa mahnitim žarom. Zar već nije u tim nastojanjima učinio sve što umije? Ipak nije! Na konferenciji za medije lično je sklonio nekakvu fotelju i teatralno se ugnijezdio na jednostavnije mjesto za sjedenje, koje je lično prinio sebi.

Takav je on, jednostavan čovjek, a zadnjica je to što jeste, sijeda gdje je glava smjesti.

Igra napadne skromnosti uz pomoć rekvizita koje glavni i jedini glumac vuče po sceni predstavlja viši nivo emotivnog sloma Vrhovnog. On je tu stvar – sopstveni osjećajni sklop – kršio na više mjesta i to još čini, svakoga dana, pred bilo kim, sa sve više ognja iz rezervi unutrašnjeg sagorijevanja.

Takvo piromanstvo se može trpjeti samo uz smrtonosnu letargiju i mirenje sa opštom i sopstvenom agonijom. Ili sve što se događa preokrenuti na zajebanciju, uz saznanje da je arlekin sa najvišeg mjesta besmrtan i smiješan, kao i svi mi u njegovom svetu. Red je da se smijemo, suviše je tragično sve to shvatiti potpuno ozbiljno. Nije ni moguće da je sve to istina. Pa ko precrkne od smijeha, to mu je. Biće srećan i spasen uzaludnog promišljanja gdje je, u stvari, protraćio svoj ubogi život, sjetivši se spasonosnog smijeha u zadnji čas.

Čitav ovaj uvod, koji je slika jedne tekuće burleskne tragike, neophodan je bar kao pokušaj da se bolje vide ili zamagle okolnosti apsurda. Dobro je rekao Dejan Ilić, svakoga dana se bavimo ispraznošću Vrhovnog, i to ipak nastavljamo. Zašto? Pa zbog toga jer je ta praznina neopisiva, i pored toga što vidimo šta je, mi ne znamo od čega je sačinjena i kako funkcioniše pred nama (još) živima. To je taj perpetuum mobile, nešto što pred našom nemoći, nestišljivo i nezaustavljivo, uvijek iznova nastaje ni iz čega.

Svako njegovo ospoljenje razlog je za novo obrazlaganje te pojave, jer se ona sama objasniti ne može, niti joj je bilo koji vid razuma na raspolaganju.

Ali, ipak… Kad je konačno sjeo, ponovo se vratio neriješenom i svakako nerješivom ubistvu Olivera Ivanovića. Zašto baš sad? Pa zbog toga što je Priština raspisala potjernicu za njegovim prijateljem Milanom Radojičićem.

Radojičić nije tek tako postao prijatelj i štićenik Vrhovnog. On je, a to nismo ni slutili, poznati srpski mislilac. Uglavnom misli o ljudskim slobodama i pravu na život. Voli ljude, altruista je i filantrop.

Tako je Srpska lista, paramilitarna filijala SNS-a na sjeveru Kosova, na vijest o potjernici, u kratkim crtama oslikala Radojičića. Albancima smeta svaki Srbin, rekli su otprilike, posebno onaj koji umije slobodno da misli svojom glavom.

Slobodnomisleći Radojičić se mjesecima krije u krilu Vrhovnog, sjedi na udobnom mjestu i niko mu ništa ne može. Vrhovni voli misleće ljude, razmjenjuje sa njima spasonosne mudrosti, bez njih bi i on bio niko i ništa. Sa njima dijeli utiske, stavove, pravi planove za žive i mrtve, brine o sudbini naroda. Štiti narod od „Šiptara“, ali od svojih ne može, jer Srbima od Srba spasa nema.

O Radojičiću je govorio Oliver Ivanović, nekoliko mjeseci prije smrti. Srbi terorišu Srbe na sjeveru, tako je rekao u razgovoru za „Vreme”, a ne Albanci. Moćna vozila, bez registarskih tablica a sa tamnim staklima, prepadaju sve koji se nisu priklonili zakonima srpskog divljeg sjevera.

To su izaslanici i prijatelji Vrhovnog i Marka Đurića, a Oliver bješe njihov smrtni neprijatelj. Tako su ga obilježili, pa je takav i nestao.

Sjedeći na tvrdoj stolici, Vrhovni je ponovo odbranio Radojičića, pošto je to već jednom učinio zajedno sa poligrafom.

Sada je, međutim, otišao korak dalje. Rekao je da zna ime ubice i da će ono uskoro biti saopšteno. Tačnije, nikada. Zatim je precizirao svoje saznanje, uz značajnu relativizaciju: vjerovatno je da zna ime ubice.

Već u sledećim rečenicama nije bio siguran da zna, pošto su potrebni dokazi za takvu tvrdnju. A on ih nema. Ali čvrsto vjeruje da odnekud, iz čiste prezidencijalne pronicljivosti, možda naslućuje ko je ubica. Ime će biti saopšteno čim bude sigurnih dokaza, kojih nikada neće ni biti.

Zatim je objasnio da se na tome radi i da jedan sumnjivi čovjek slobodno putuje svijetom, a sumnjiv je zbog raznih stvari. Slobodno putuje sa tom svojom mračnom biografijom. Tu smo negdje, vjerovatno sasvim blizu, ako je to taj. Mada se čini da nije, a možda i jeste. Ukratko, Vrhovni nas uvjerava da odnekud zna ljude koji znaju neke druge ljude, koji znaju neke koji bi mogli da pomognu i potvrde sumnju. Ili da je negiraju. Prije će biti da je potvrde. Inače još nema dokaza. Ako ozbiljnih indicija bude, eto bar inicijala, u slučaju osnovane sumnje, ime ubice je pred nama.

Mislim, ipak, da je stvar daleko jednostavnija. Uvjeren sam da Vrhovni zna ime ubice. I to još od onog časa kada je na mjestu zločina na dan sahrane dreždao na kiši. Da li je tražio oproštaj od mrtvog neprijatelja?

Vjerovatno poznaje i onoga ko je sve to naručio. Ali uzda se u snagu zaborava, vrijeme pod kojim sve truli i nestaje. Iako se ni Oliver Ivanović ne predaje. Mrtvog više nije moguće ubiti, osim u Srbiji.

Peščanik.net

---

”